Koliko god su današnja vremena drugačija u odnosu na prošla, a okolnosti drugačije, usud žena je konstanta koja traje. Zbilja žena je surova, puna je straha i zebnje da se ne padne. U borbi često su joj ograničene slobode, ali ne posustaju, bore se i kad se zamore, iz inata da im bude bolje.
U surovoj realnosti današnjice, u vremenima revidirane historije, teme o poziciji žena iz vremena Drugog svjetskog rata nepravedno se potiskuju u stranu, kao da postoji bespotreban jaz između žena ovog i prošlog vremena. A žene su bile emancipovane i u jugoslovenskom socijalističkom društvu, imale su svoj svakodnevni život i u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini.
Neke od žena su se i tad isticale svojim djelima, radom i ostvarenjima. Borile su se kroz društva i udruženja i u međuratnom periodu, kroz ženske organizacije kanalisala se ženska energija za unapređenje položaja žena u društvu. Itekako su doprinijele borbi protiv fašizma i borbi za svijet koji će biti bolji za njih i njihovu djecu.
Četiri zahtjeva Partije
Već nakon Prvog svjetskog rata, u kojem su zbog okolnosti žene činile glavnu radnu snagu, jer su muškarci bili mobilizirani u vojsku, žensko djelovanje uzima maha, već tada se ocrtavaju jasni zahtjevi ženskog pokreta. Mnoga od udruženja obnavljaju svoj rad po završetku rata. Tada je bilo registrovano 1.256 društava i to u 258 naselja, od toga je najviše bilo u Sarajevskom okrugu, zatim u Banjalučkom, Tuzlanskom, Mostarskom, Travničkom i Bihaćkom. Taj međunarodni pokret nalazio je snage za svoje djelovanje, ali tad emancipacija žena razvijala se u dva pravca: građanskom i proleterskom.
Ženski proleterski ogranak itekako je bio važan Komunističkoj partiji, zbog povezanosti s radničkim pokretom i klasnom borbom, zbog čega ga je i uključivala u svoje rasprave i programske dokumente. Taj proleterski ogranak je zapravo samo nastavio slijediti Kominternu od sredine ‘30-ih godina 20. stoljeća, nastavio je privlačiti žene u Narodni front sa ciljem okupljanja svih demokratskih snaga, pripremao se za nadolazeći fašizam.
Od samog početka Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je imala u vidu značaj uključivanja žena u različite revolucionarne aktivnosti. Već na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ izdvojene su četiri grupe primarnih zahtjeva, a to su: zaštita materinstva i ukidanje svih razlika među bračnom i vanbračnom djecom; ukidanje dvojnog morala u javnom i privatnom životu, uvođenje građanskog braka i mogućnost razvoda; pravo na rad, zaštita žena na radu, pristup žena u sva znanja a koja odgovaraju njihovoj stručnosti i sposobnosti; priznanje svih političkih prava, a prije svega pravo glasa.
Titovo priznanje
Tada je i Tito priznao u svom referatu da pojedini drugovi u nekim organizacijama ne posvećuju dovoljno pažnje ženskom pitanju. Bio je realan, to je i javno priznao. A, žene su doista prije svega kao borkinje i bolničarke se dokazale u presudnim bitkama tokom Drugog svjetskog rata.
To je nešto što ne smije biti zaboravljeno, o tome trebaju da govore i mlađe generacije. U okviru Druge neprijateljske ofanzive, glavnina Prve proleterske brigade prepješačila je 100 kilometara od Jahorine do Foče, preko Sarajevskog polja i planine Igman. U tom maršu je učestvovalo gotovo 700 boraca i borkinja, od kojih je 50 bilo ranjenih i bolesnih. Zar taj marš koji je trajao 18 sati, a odvijao se kroz dubok snijeg, pri temperaturi od minus 32 stepena, treba da se zaboravi?
Ili treba da zanemarimo nekadašnje naredbe i upute vlasti samoproglašene Nezavisne države Hrvatske, tokom bitke na Kozari, a kao dio Treće neprijateljske ofanzive, kada su muškarci iznad 14 godina otpremljeni u koncentracione logore, kada su mlade žene i djevojke transportovane na prisilni rad u Njemačku, kada su starije žene i djeca bili raseljeni ili otpremljeni u Jasenovac? Žene su itekako dale nemjerljive doprinose i u tim teškim vremenima. U bitci na Sutjesci učestvovalo je 13,2 posto žena, a samo u mjesec dana koliko je bitka trajala poginulo je 597 žena, od kojih su 352 bile bolničarke.
Po mišljenju nekih treba da iz kulture sjećanja izbrišemo narodne heroine, nijedna od njih to ne zaslužuje – ni Vahida Maglajlić, ni Lepa Radić, a ni druge narodne heroine. Jer, one su bile aktivistkinje na terenu, neke su nakon zarobljeništva i mučenja i ubijene. Polovina tih narodnih heroina otišla je u rat s manje od 25 godina, tri su bile mlađe od 17 godina.
Heroine se ne zaboravljaju
Udruživanje žena tokom borbe bilo je prožeto i etikom brige, rat je tada percipiran kao borba za mir. Žene su se tada ujedinjavale zbog života njihove djece, zbog mira njihovih domova, bile su i protiv ubijanja. Imale su principe, ali su imale i snage za samoorganizovanje u ratnim vremenima. I tada su žene nailazile na nerazumijevanje kako vlastitih porodica, tako okruženja, muškaraca i drugova u vojnim jedinicama. Ali, nisu odustajale, njihovo aktiviranje imalo je vidnog uspjeha.
Antifašistički front žena (AFŽ) je ženama omogućilo da se samostalno politički organizuju. U Bosanskom Petrovcu 1942. održana je prva Zemaljska konferencija AFŽ-a, na kojoj je prisustvovalo 166 delegatkinja iz svih dijelova Jugoslavije, osim Slovenije i Makedonije zbog nemogućnosti dolaska u ratnim okolnostima. Najvažniji ciljevi te konferencije bilo je povezivanje žena sa raznih teritorija, emancipacija žena putem opismenjavanja, političke nastave i ravnopravno učešće partizanki u ratnim aktivnostima.
Na žalost, rad AFŽ-a nije bio dugog vijeka, jer je već Četvrti kongres Partije 1953. ukinuo AFŽ. Mjesto ukinutog AFŽ-a zauzima Savez ženskih društava, koji je pod pritiscima od 1959. prerastao u Konferenciju za društvenu aktivnost žena. U socijalističkoj Jugoslaviji, 1950. godine, donesen je i zakon o skidanju zara i feredže i otkrivanju muslimanske žene.
Emancipacija žena još traje… I pokrivene i otkrivene još se bore za društvenu ravnopravnost. Heroine se ne zaboravljaju, bez obzira iz kojeg su vremena. Položite cvijeće za 8. mart za žene koje nisu među živima. Ne zaboravite ni Suadu, a ni Olgu. Jer, poslije ludila i rata, ne smije biti zamora među ženama.
Usud žene jeste borba i ta djelatnost ne prestaje, ona traje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.