Najprije bi se oglasio zvuk zviždaljke. Potom bi nastao metež, a ubrzo bi uslijedili krici kakve čujete jednom ili nikada u životu. No, među ruševinama su oni bili redovni, uobičajeni i svakodnevni. Tako se oglašavala smrt. Nasuprot tome, tišina je značila nadu u život. Spasioci bi dozivali, a potom osluškivali da li će se neko odazvati. Samo taj paradoks pokazuje koliko su zemljotresi u Turskoj i Siriji sve okrenuli naglavačke.
Šestog februara ujutro, obavijesti o vanrednim vijestima iz Turske zatrpale su mi telefon. Nekoliko sati kasnije, naša ekipa je bila u avionu. Ubrzo smo slikom i riječima prenosili vijesti o najvećoj katastrofi koja je taj dio svijeta pogodila u posljednjih stotinu godina. Kada smo se vratili, gotovo svi su pitali kako je i kako smo – ako ne riječima, onda pogledom i govorom tijela. Zato sam osjećala da dugujem priču u prvom licu – o tome kako je zapravo bilo i šta je lično i profesionalno značilo danima biti okružen smrću.
Garantujem da je emocija intenzivnija onome ko, makar na ekranu, gleda spašavanje živog novorođenčeta iz ruševina u Siriji ili oca u Kahramanmarašu koji se posljednji put oprašta od zatrpane kćerke, držeći je za klonulu ruku i nemoćan da bilo šta uradi. Taj pogled u daljinu i pomirenost sa sudbinom postali su u danima nakon potresa dio kolektivnog pamćenja.
Kada nemate vremena da se posvetite emocijama
Dok u stvarnom vremenu i prostoru gledate u hrpe betona, vaš doživljaj situacije može biti samo apstraktan, pogotovo kada nemate vremena da se posvetite emocijama misleći na tehničke stvari kao što su vrijeme preostalo do javljanja uživo, da li su snimljeni svi elementi za prilog i slično. Razmjere tragedije postanu strašne tek kada nesreća dobije lik, ime, prezime i kontekst.
U Gaziantepu, spasioci su pretraživali ruševine jedne desetospratnice. Djed s francuzicom na glavi je sjedio na betonu i gledao u njih, a od prevodica sam doznala da je u toj zgradi živio njegov sin s porodicom. Tragedija postaje tragedija tek kada je pogledate u oči.
Kasnije tokom noći, u šatorima gdje su se članovi porodica stradalih zagrijavali uz čaj koji su im pripremili volonteri, prišla mi je jedna tinejdžerica. Željela nas je upoznati. Zaboravila sam njeno ime, ali ne i njenu priču. Govorila mi je na rubu suza, drhtavim glasom i bila je u potrebi za empatijom. Imala je 18 godina i u ruševinama je bila njena školska drugarica. Naš kratki razgovor je završio jakim zagrljajem. Dan kasnije, prije javljanja uživo sam zamolila jednog čovjeka da se malo pomjeri iz kadra, a potom sam se pokajala. Ne govorim turski, ali su mi njegov očaj i ljutnja rekli sve, pa sam se jako pokajala zbog nepromišljenosti.
Dok smo se u Gaziantepu morali potruditi da nađemo porušenu zgradu, kada smo došli u Kahramanmaraš – epicentar zemljotresa, morali smo se potruditi da nađemo neku koja je ostala čitava. Cijeli grad izgledao je poput prizora u filmu I am Legend, s Willom Smithom. U Gaziantepu bi ruševine bile odvojene žutom trakom, ali bi takav potez u Kahramanmarašu bio besmislen. Smrvljeni beton bi bageri pomjerali s jedne strane na drugu i gdje god smo se okrenuli bili smo okruženi smrću i tim naslagama betona.
Tako smo i dospjeli u situaciju da nam dvije minute pred javljanje uživo pored nogu spuste crnu vreću, uz posmrtne molitve. Nešto kasnije, užasan krik neke veoma mlade djevojke ili djevojčice naslutio je još jedan tragičan ishod. Tog dana sam Kahramanmaraš napustila držeći uši začepljenima. Vatra kojom se preživjeli zagrijavaju na ulici je posvuda, a dim, ruševine, prašina, prljavština i krici su jedino što je dostupno čulima. Osjećala sam da, kada bi im se u potpunosti prepustila, ne bih vladala razumom koji mi je bio prijeko potreban.
Trauma koja će se prenositi generacijama
Jedan od emotivno najintenzivnijih trenutaka za našu ekipu bilo je spašavanje muškarca koji je 110 sati proveo pod ruševinama. Očevici su kazali da je u srednjim tridesetim i da je osoba s invaliditetom. Čekajući na javljanje uživo, kolega Mirsad me je nazvao i rekao da mora snimati, po svaku cijenu. Bilo mi je jasno da svjedoči čudu. Otkrio mi je da nije mogao sakriti suzu dok je kamerom bilježio zagrljaje spasilaca koji su čovjeka stavili u kola hitne pomoći. Mirsadovi snimci tog spašavanja su rasplakali mnoge, a tekbir (Allahu ekber – Allah je najveći) koji su pratili te snimke ježili su kožu.
U svemu tome, najranjivijim su nas učinili trenuci sreće u šatorskom naselju koje je za preživjele postavljeno na stadionu u Kahramanmarašu. Mirsad je snimao, a ja sam ga čekala noseći kesu u kojoj je bila i njegova užina. Kolega s druge televizije je, ne znam kako, negdje naišao na lanac brze hrane, pa nam je kupio neki pohovani batak. Bez razmišljanja sam ručak dala sirijskoj djeci s kojom sam se pokušavala sporazumjeti. Lahmen, lahmen, dedžadž (meso, meso, piletina) – radost kojom su ga dočekali je rekla sve o njihovim sudbinama. Druga djeca igrala su fudbal, nesvjesni razmjera tragedije. Paradoksalno, ali ta sreća je dirljivija od nesreće.
U šatorima druge sirijske porodice, koja je drugi put u deset godina ostala bez svega, bila su dva kaveza s nekoliko papagaja i kanarinaca. Koliko god crnih vreća smo vidjeli prije toga, činjenica da su se ta dječica dan nakon zemljotresa vratila u ruševine zgrade da spase kućne ljubimce nas je potpuno pokosila.
Ipak vjerujem da je jedino s empatijom bilo moguće vjerodostojno ispričati tragične ljudske priče – slikom i riječima. Tamo smo bili sedam dana i za nas je Turska bila jedna profesionalna i lična epizoda, ali za ljude koji su preživjeli zemljotres je samo nekoliko trenutaka obilježilo zauvijek njihove cijele živote. Vjerujem da će se traume genima prenositi na naredne generacije.
Za mene lično, iskustvo iz Turske je lično i profesionalno bila jedna životna lekcija. Istinski heroji su spasioci iz svih dijelova svijeta koji su se danima izlagali najstravičnijim prizorima. Mnogo puta sam pomislila kako ni mašta ne može dočarati stanje ljudskog tijela zatečeno pod silnim naslagama betona. A spasiocima nije trebala mašta. Dolazili su iz svih dijelova svijeta i protivili se svakoj logici prijateljstava i neprijateljstava u svijetu. Pomagala je Rusija, Ukrajina, Kina, Izrael…
U tišini su, zajedno, spasioci osluškivali život – uz zvuke zviždaljke obznanjivali su smrt.