Susan Sontag je u svojoj knjizi Eseji o fotografiji napisala: „Nije problem u tome što se ljudi sjećaju kroz fotografije, već u tome što se sjećaju samo fotografija“.
Jedno od najintenzivnijih sjećanja na moj prvi ulazak u kancelarije MESS-a u odrasloj dobi su posteri. U glavi su mi slike postera obješenih po visokim austrougarskim zidovima. Posteri na kojima su ruke, grudi, usne, vanzemaljci, lica neznana i znana, porušene zgrade, zapaljeni gradovi, uništene kulture. Tek ću mnogo kasnije osvijestiti koliko vremena je trebalo proteći prije nego sam shvatila da je sva filozofija svijeta stala u tih dvjestotinjak plakata.
Od tog ulaska, svako proljeće u MESS-u mi, pripremajući Modul Memorije, protiče poput vožnje adrenalinskim parkom. Proljeća u Sarajevu su uvijek posebna. Kada prođe april i sve ozeleni, u glavi ostaju slike ljudi, slike zadovoljstva, slike spoznaje, slike trenutaka. Uglavnom svaki Modul i počne upravo sa slikom. Vidite jednu, nekad tek u prolazu, i na osnovu nje shvatite šta je ono čime ćete se te godine baviti, šta je ono o čemu želite govoriti, koja je priča koju želite ispričati, ko su ljudi koje želite dovesti, koji su prostori koje želite oplemeniti. I, osim te slike koja je pred vama, nemate ni jednu drugu spoznaju o svemu što iza nje stoji.
A, upravo taj put, od prvog susreta sa nekom fotografijom do otvorene izložbe je ono što čini Modul Memorije. Put u kojem upoznate autora, čovjeka od krvi i mesa. Njegovu priču. Priču fotografije. Razloge i motive za nastanak te fotografije. U svakoj toj priči i fotografiji je u DNK Modula zauvijek upisana teza o neodvojivosti etike od estetike. I u tome leži smisao posla koji radimo i ideje koju slijedimo.
Zauvijek u vremenu uhvaćen trenutak barbarizma
Jedna od prvih fotografija sa kojom sam se susrela postajući dijelom MESS-ove priče, bila je pažljivo uokvirena fotografija zapaljene Vijećnice na zidu kancelarije u koju, sa divljenjem i u šoku, baš kao i ja, gleda pognuti starac iza ćoška, sa dna fotografije. Tada me obuzela misao: kako je moguće da nešto i u trenutku potpune destrukcije izgleda tako lijepo i veličanstveno? Pomislila sam kako ustvari ne gledam Vijećnicu već zauvijek u vremenu uhvaćen trenutak barbarizma.
Sjedim u kancelariji, pijem kafu i gledam u jedan civilizacijski poraz. Zapitala sam se da li je čovjek iza objektiva tada bio svjestan da ne pravi fotografiju već dokument koji će poslužiti kao dokaz. Shvatila sam da je fotografija postala dokument o jednom vremenu, o jednom historijskom događaju. Da je postala priča o prošlosti i budućnosti jednog Grada i svih onih koji ga vole i onih koji ga mrze. Da je ona nikada do kraja ispričana priča.
Početkom godine, dok smo, gledajući tu istu fotografiju Vijećnice u plamenu, pričali kako bi bilo vrijeme da Sarajevu vratimo Rikarda Larmu, pozvali su nas iz Grada da razgovaramo o organizaciji programa povodom obilježavanja 5. aprila, dana početka opsade. Tog trenutka je postalo jasno u kojem smjeru će dogovor sa fotografom ići. Odlučili smo da u prostoru Vijećnice izložimo njegove fotografije Vijećnice iz perioda opsade. Uslijedio je prvi e-mail, a nakon njega dani i noći razgovora, razmjenjivanja mišljenja, ideja, poneko neslaganje, ali i neodustajanje. Svi smo od prvog dana imali isti cilj: Vijećnici dovesti Vijećnicu, Sarajevu dovesti Rikarda. Čovjeka koji se od svoje dvadesete godine bavi fotografijom, čovjeka koji je ovjekovječio neke od najtežih trenutaka u historiji našega Grada. Fotografa koji već godinama djeluje na drugom kraju svijeta, ali je zauvijek dijelom identiteta ovog prostora. Čovjeka čije fotografije nedostaju da bi priča o Sarajevu bila potpuna. Te fotografije su ustvari fragmenti života ljudi iz opkoljenog Grada. Trenuci koje je Larma svojim fotoaparatom svakodnevno bilježio hodajući Sarajevom pod mecima i granatama. Oni su žena koja sređena nakon posla ode na korito rijeke da opere odjeću svojoj djeci, one su dječak koji se kući na biciklu vraća sa hljebom, sretan što je živ izašao iz reda za humanitarnu pomoć, one su gelerima polomljeni vitraži na krovu Vijećnice, one su starac koji na leđima, umjesto unuka, nosi kanistere sa vodom da bi te unuke napojio…
Fotografije su svakako vječne
Vijećnica je zapaljena skoro 100 godina nakon što je zvanično otvorena i poklonjena ovom Gradu. Vijećnica je te ’92 zapaljena jer je bila lijepa, jer je bila bitna, jer je bila dokaz kulture, dokaz civilizacije, dokaz postojanja, dokaz trajanja. Vijećnica je zapaljena jer je sarajevska. Ali, nije Sarajevo jednom gorjelo. Nije jednom napadnuto, nije jednom. Ipak, nije nikada pokoreno. Sarajevo je vječno. A zapaljena Vijećnica sa Larmine fotografije koja danas stoji lijepa i ponosna u srcu Grada, dokaz je toga.
I ko god pogleda Vijećnicu danas i fotografiju Vijećnice od prije 30 godina ne vidi samo zgradu u plamenu, vidi priču o gradu, o ljudima, o svemu što je bilo i što ne znamo da li će biti. I Rikard Larma je to znao.
Zbog toga, ove godine, uoči Dana grada, imamo čast otvoriti Modul Memorije izložbom „Sarajevo, vječita Vijećnica“ fotografa Rikarda Larme. Jer, ova izložba koja je posveta Gradu, nam pomaže da se sjećamo kroz fotografije. A, fotografije su svakako vječne.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.