Kada čovjeku umre njegov pisac, čak i da ga nikad nije upoznao, na određen način, tuguje. Ne tako intenzivno kao kada mu umru članovi obitelji, ta je tuga nekada iznuđena, a obiteljsko-rodbinski odnosi znaju često biti kompleksni i teški, ali kada mu umre pisac, prilika je da ponovo sagleda i sebe i vlastite i mrtve i žive članove obitelji, širu zajednice kojoj pripada, pa i društva u cjelini.
Umrla je Dubravka Ugrešić, veliko ime hrvatske književnosti, ali ne ono kanonizirano ime koje dobiva državne stipendije i najveće nacionalne nagrade i nosi titule počasnih predsjednika književno-umjetničkih društava, nego ono književno ime koje je o Hrvatskoj, njenom društvu, pa i narodu, napisalo tolike brojne bolne istine s kojima se ni danas, čini mi se, nema tko suočiti.
Otkako je umrla, u 73. godini života u svom amsterdamskom domu, cijela se književno-umjetnička scena u zemljama bivše Jugoslavije, a tako i svijeta, oprašta s njome.
Odjednom su njena djela svima važna, odjednom su je svi tako strastveno čitali, odjednom su je mnogi i poznavali. A najgore među tim silnim tekstovima je što ju se uporno svodio na slučaj „vještica iz Rija“ kada je, početkom ’90-ih godina, doživjela medijsku progon, linč i hajku.
Naravno, taj je događaj nesumnjivo odredio njen književni, pa i osobni život, ali je, ipak, strašniji način na koji je otjerana sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta gdje je predavala, a odakle se, ni do dan danas, nije čula nijedna ozbiljna isprika. A da bi sve to bilo moguće, odnosno da se i jedno i drugo uopće moglo dogoditi, trebalo je stvoriti atmosferu straha, mržnje, netrpeljivosti, atmosferu u kojoj će svaka osoba biti mjerodavna odlučivati tko je i zašto državni neprijatelj – unutarnji ili vanjski.
U toj atmosferi je onda bilo sasvim logično, opravdano i državotvorno otjerati Dubravku Ugrešić iz Hrvatske, paliti knjige nepodobnih pisaca, a kasnije ubijati nevine srpske civile po selima Dalmatinske Zagore, te na koncu, slaviti one koji su to učinili jer je to „domovina“ od njih tražila.
Voleći jednu junakinju, zavoljela i sve knjige
Ni sama danas, možda, ne bih znala kako je to bilo biti nehrvat ’90-ih u zemlji koja će postati i moja domovina, da nisam čitala, između ostalog, i njene knjige. Prva je, naravno, bila kultna Štefica Cvek u raljama života, koju sam čitala u gimnazijskim danima i jako voljela njenu nesretnu junakinju u kojoj sam se i sama pronalazila. Štefica se, kao i ja, mučila s viškom kilograma, dijetama i svim popratnim sadržajem koji nosi nekoliko kilograma masnih naslaga na trbuhu. Nije bila pretila, nije bila debela, bila je samo malo punija – što je gore nego kada si posve debela. Voleći njenu junakinju, zavoljela sam sve njene knjige.
Njena velika djela poput Forsiranja romana reke, Ministarstva boli, Muzeja bezuvjetne predaje kupovala bih kod uličnih prodavača knjiga u Mostaru ili na jednom jedinom štandu s knjigama u tržnom centru u Vitezu. Sve ono što je Ugrešić pisala o posttranzicijskim društvima i kapitalizmu koji je došao u zemlje nekadašnje zajedničke države, bilo je isuviše bolno i točno. Taj tržni centar koji spominjem, nazvan po jednoj glazbenoj ljestvici, nudio je najrazličitije stvari kupcima – od motokultivatora, štapnih miksera, masažnih fotelja, alata pa do kozmetike i odjeće. Ipak, za knjige nije bilo ni mjesta, a ni interesa jer da jest – prodavale bi se i one.
Tako je jedina šansa u Lašvanskoj dolini doći do nekog naslova bio taj štand jednog prodavača iz Sarajeva koji bi ih „poredao“ od manje ka većoj i skuplje prema jeftinijoj. E, tu sam kupovala knjige Dubravke Ugrešić, častila se točenim sladoledom i redovito dobivala glavobolju od tolikih ljudi, njihovih mirisa, ali i moralne i intelektualne bijede koju su donijeli rat i kapitalizam. Ugrešić je o tome sjajno pisala, duhovito, gorko, britko, tako da mi je uvijek trebala jedna bilježnica „sa strane“ da bih pohvatala sve autore, knjige, filmove na koju se referira.
Važan i snažan glas žena
S njom se ovih dana oprašta europska i svjetska književno-umjetnička scena. Knjige su joj prevedene na više od 20 jezika, predavala je na brojnim stranim sveučilištima, pisala za velike novine. Bila je vrhunska intelektualka, majstorica stila, neodoljivo točna i precizna u svojim „dijagnozama“ koje su se ticale raspada Jugoslavije, identiteta, egzila i nostalgije, naših i njihovih nacionalizama i svih -izama. Bila je važan i snažan glas žena jugoistočnog i istočnog dijela Europe, posebno zapadnog Balkana.
U trenutku kada su mediji objavili vijest da je preminula, bila sam u nekoj vrsti šoka i pomišljala kako više neće biti njenih eseja, njenih izvještaja iz toplica, njenih intervjua koje sam obožavala i najgore – neće više biti tih novih pisaca koje je čitateljima otkrivala.
Njene su me knjige naučile i podučile mnogo toga – važnosti pisanja, izražavanja vlastitih stavova, borbi za vlastiti prostor i slobodu, borbi da ne odustajem od snova, koliko god to patetično zvučalo. Najviše od svega naučila me tome da su jedini dom i domovina ljudi koje volimo, a ne države i narodi, kao i biti samoj sebi i dom i domovina, jer će, oboje, prije ili kasnije, iznevjeriti.