Nasleđe zemlje izlazećeg sunca kroz istoriju prepuno je kontrasta. Japan je i miris trešnje u proleće, snegovi na vrhovima planina, na kojima bogovi plešu, nežno šuštanje svilenog kimona dok traje ceremonija čaja, topla voda u kamenoj kadi zelenog dvorišta nekog onsena, ali i filozofija života utkana u savršenstvo pokreta aikidoa.
“Ljubavlju se napreduje na putu mira i harmonije. Treniranju dobrote duha treba se iskreno posvetiti, ali tek pošto čovek prvo pobedi samoga sebe”, kazao je Morihej Uješiba, tvorac aikida, rođen krajem 19. veka u Japanu.
Sensei Morihej naglašava da je udariti, povrediti ili uništiti najveći greh koji ljudsko biće može da učini.
“Izvorni put ratnika podrazumeva sprečavanje ovoga – to je put mira, harmonije i ljubavi. A to je japanski put rađanja budoa. Budo sve stvari brani ljubavlju”.
Japanski put je upravo rađanje budoa, borilačkog puta, čiji je krajnji cilj duhovno i etičko usavršavanje.
Oblikovanje svakodnevice Japanaca
Shintoizam i zen i dalje oblikuju svakodnevnicu Japanaca, gde su tehnologija i razvoj usko vezani za ova nasleđa.
“Zenovski pristup se svodi na ulaženje u sam predmet i njegovo sagledavanje iznutra. Spoznati cvet znači postati cvet, biti cvet, cvetati kao cvet i uživati u sunčevoj svetlosti i u kiši… No sada, spoznavši cvet, spoznao sam i svoje ja”, piše D.T. Suzuki, autor brojnih knjiga o budizmu i zenu.
U knjizi Zen budizam i psihoanaliza, Suzuki piše da je zen u XII veku stigao u Japan, i od tada počinje da oblikuje ne samo spiritualni život samuraja, već i umetnost, pa i sam život Japanaca. Suzuki pominje sumiye, jedan vid izražavanja zena.
Crno-bela skica umetnika mora da odražava njegovo trenutno nadahnuće, koje je oslobođeno svakog promišljanja, preoblikovanja i analize. Nema brisanja, ni popravke, svi pokreti su spontani, neizbrisivi. Naglašava da će ceo efekat biti pokvaren, ako se u bilo kom trenutku između nežne, tanke hartije i debele četkice ispreči razmišljanje, obrazlažući to tvrdnjom da su stvari lepe samo ako su neminovne, ako predstavljaju slobodno ispoljavanje duha. Suzuki kaže da je svrha svake umetničke obuke u Japanu lično sagledavanje nesvesnosti, koje u isti mah predstavlja i samospoznaju.
Umetnost mačevalaštva razvila se do savršenstva u Japanu, a zen je imao veliku ulogu donoseći spiritualne vežbe i odlučan mentalni stav, kaže Suzuki. Navodi jednu izreku Miyamoto Musashija, slavnog učitelja mačevanja.
“Pod visoko uzdignutim mačem pakao je pred kojim drhtiš, ali pođi napred i zemlja blaženstva biće tvoja”. Tu se prepoznaje oslobođenost od ega, napuštanje svog ja, gde i počiva religiozni smisao mačevanja.
“Kad tvoju pažnju privuče i zadrži zamahnuti neprijateljski mač, izgubio si prvu priliku da sam načiniš sledeći potez”.
Duh zena
Duh zena, duh večne usamljenosti, možemo naći u različitim oblicima umetnosti u Japanu, poput uređenja vrtova, aranžiranja cveća, ali i čajnoj ceremoniji. U zen hramu u Daitokudjiju, koji je, kako Suzuki piše, središte ceremonije čaja, svaki detalj je prilagođen kako bi se um izdigao iznad životne zbrke u ovom svetu borbe i taštine.
Erich Fromm, nemački psihoanalitičar i humanista, koautor je knjige Zen budizam i psihoanaliza, gde navodi da je suština zena sticanje prosvetljenja. Budući da Fromm nije dostigao satori, on naglašava da zbog toga ne može o njemu govoriti iz potpunog iskustva. Dalje navodi da, ukoliko bismo pokušali da prosvetljenje izrazimo psihološkim pojmovima, to bi bilo stanje u kojem je čovek sasvim usklađen sa stvarnošću izvan sebe i u sebi, stanje u kojem je potpuno svestan te stvarnosti i u potpunosti je poima. To znači da čovek sa svetom nije povezan primanjem, izrabljivanjem, gomilanjem, već stvaralački.
Predmet koji vidim, kaže Fromm, vidim bez iskrivljavanja prouzrokovanih mojim pohlepom i strahom. Gramzivost, kao i svaku drugu pohlepu, uobraženost i veličanje vlastite ličnosti, čovek mora ostaviti za sobom, zaključuje Fromm.
Harmonija u cvjetanju trešnje
Običaj naklona, prožet izrazom poštovanja, veoma je čest i danas u Japanu, iako nije uvek neophodan.
Ruth Benedict, američka antropološkinja, u svojoj knjizi Hrizantema i mač, pokušala je da odgonetne tajne japanskog društva i kulture. To je i dalje veoma uticajna studija, iako Ruth nije nikada posetila Japan, ni govorila japanski jezik.
Ona je priznala da njen zadatak nije bio lak, budući da su SAD i Japan bili u ratu, te je iz školskih udžbenika i ratnih filmova otkrila da je dužnost prema caru nadmašila svaku drugu dužnost, a to znači da bi se Japanci borili do poslednjeg bambusovog koplja ili ipak živeli u miru, u zavisnosti od obaveze koja bi im bila nametnuta.
Šljiva cveta pre trešnje, pre sakure, kao nagoveštaj dolaska proleća. Zbog toga kažu da je šljiva simbol lepote u zimskoj surovosti. Uprkos tome što joj je lepota prolazna, ona ostaje ideal nade i obnove, ali i nestalnosti.
Japanska duša vidi harmoniju u cvetanju trešnje, u nežnom padu rascvetalog pupoljka na vlažnu zemlju, vidi lepotu u nesavršenostima i pronalazi smisao, ali ne i strah, u prolaznosti postojanja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.