„Legendarni trener“, „trener svih trenera“, „najbolji selektor na svijetu“, kako povodom njegove smrti pišu mediji iz cijele Jugoslavije, ili „Ronaldo među udvaračima, podrepašima, karijeristima i sličnom bratijom“, kako ga je svojevremeno nazvao Feral Tribune?
Teško se odlučiti tko je u pravu, jer je Miroslav Ćiro Blažević bio i jedno i drugo. Ako kažete da je veliki nogometni trener, odmah će vas netko zaskočiti barem s jednom od svih onih budalaština koje je znao izgovarati posljednjih decenija. Ako pak kažete da je bezveznjak kojeg je Tuđman držao na klupi, naći će se drugi dežurni da vas poduči kako treće mjesto s malom Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu ne osvaja svatko, kao i da su Dinamu trebala gotovo dva i pol desetljeća da se dokopa titule prvaka Jugoslavije dok on nije došao.
Ćiro Blažević bio je bez sumnje i jedno i drugo. Kako god da ga uhvatite, on će poput melase iscuriti između prstiju. Jednom prilikom u RTS-ovom magazinu „Oko“ kazao je ovako: „Ja sam jedan od rijetkih ljudi u regiji koji može spojiti Dodika i Sarajevo, Dinamo i Crvenu zvezdu, Antu Gotovinu i Dejana Jovića“. I točno je rekao.
Zaista, Ćiro Blažević jedan je od rijetkih koji je to mogao. Imao je rijedak talent za spajanje nespojivog. Udvorništvo kakvo je pokazivao prema Tuđmanu i njegovoj obitelji autor će za potrebe bloga samo ponoviti, jer dovoljno govore same za sebe:
„Tuđman mi je iz kreveta govorio da ne prilazim jer bih mogao dobiti gripu. A ja sam uletio njemu u krevet i viknuo: ‘Predsjedniče, hoću Vašu gripu!“;
„Iako sam 13 godina mlađi od predsjednika, otvoreno kažem: daj Bože da živim još toliko godina koliko će i moj predsjednik živjeti!“;
„Gospodin Tuđman je najveća ličnost hrvatske povijesti. Svi smo mi beznačajni u odnosu na njega“;
Na kraju, i ova, gdje se vidi i druga crta njegovog naizgled harlekinskog karaktera: „Neprestano molim predsjednika da mi da neku važnu funkciju kako bih napravio neki Goli otok i tamo poslao neke novinare i urednike. ‘Kakav Goli otok’, pita predsjednik Tuđman, jer on je najveći demokrat što ga je zemaljska kugla mogla dobiti.“
Ujedinio ono što se činilo nespojivim
Usprkos tome, ili baš zbog toga, obična raja, kako je volio nazivati narod, vidjela je u njemu boga. Praktički gdje god došao osigurao bi dvostruko više navijača na tribinama nego dok ga nije bilo. U Zagrebu je zbog Dinama i te čuvene titule iz 1982. bio obožavan, kad je u Prištini preuzeo taj klub svi su – nalik na njega – počeli nositi bijeli šal.
Cijelu frtutmu izazvao je kad je 2008. preuzeo reprezentaciju Bosne i Hercegovine koju je doveo do prvog baraža gdje je ispao od jakog Portugala, ali malo kome ne krene suza na oči ako i danas kad na YouTubeu pogleda snimku pobjede nad Belgijom u gostima od 4:2 i slavlje igrača. Uspio je Ćiro i tada ujediniti ono što se činilo nespojivim. Ujediniti i Bosance i Hercegovce, i Bošnjake i Srbe i Hrvate kao nitko – osim možda Tita – prije njega nije uspio.
„Trojica u ekipi se krste s tri prsta, četvorica klanjaju Allahu, ostale odgajam u katoličkom duhu, zato na terenu imam tri boga uz sebe i ne mogu izgubiti“, kazao je tada. I ne samo to, nego je stvorio ekipu koja se kasnije dokopala toliko željenog Svjetskog prvenstva.
Na klupu Hajduka stigao, ali do Zvezde nije
Imao je još dvije velike trenerske želje. Jednu je ispunio, ali bolje bi bilo da nije. Vodio je Hajduk jedva koji mjesec, ali sasvim dovoljno za jednu od većih blamaža u nemaloj evropskoj povijesti „majstora s mora“ u porazu 0:5 od mađarskog Debrecena na Poljudu. Druga želja nije mu se ispunila – bila je to klupa Crvene zvezde. Takav je čovjek bio. Čovjek ekstrema. Ekstremni hrvatski nacionalist, kako je sam sebe nazivao, želio je voditi simbol srpskog fudbala.
Ni to nije bilo sve. U vrijeme jačanja jedne u nizu antisrpskih kampanja u Hrvatskoj, Ćiro je prije četiri godine snimio videospot u kojem podržava Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS) na izborima za Evropski parlament zbog čega su ga na ulici ljudi pljuvali, pokazivali mu srednji prst i na društvenim mrežama napravili mu osmrtnicu. Nije ga to pokolebalo.
Posljednji javni istup imao je na dodjeljivanju prve nagrade „Vladimir Beara“, nazvane po velikom golmanu Hajduka i Zvezde, inače Srbinu iz Hrvatske, koju dodjeljuje Sportsko rekreativno društvo Srba u Hrvatskoj. Iskreno ganut na toj manifestaciji prije dva mjeseca rekao je da se radi o najdražem priznanju koje je dobio u životu, predvidjevši da će to biti njegov posljednji javni nastup.
Rado je isticao da je rođen u velikom siromaštvu, ali i često dodao da danas – kad se loše osjeća – pogleda stanje na bankovnom računu pa mu odmah bude bolje.
„Da se u mojim uvjetima rodio Fabio Capello, on ne bi dobacio ni do Turbeta“, volio je reći. Ma kakav Capello? Jedan je Ćiro. Ma što mislili o njemu!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.