Kad god me uhvati polenska alergija, odem nekoliko puta na akupunkturu kod Japanca Hiroshija. U Amsterdamu ima mnogo više zelenila nego u Sarajevu, tako da teško živim u proljetnim mjesecima. Hiroshi je doselio prije trideset godina i nikad nije naučio holandski, pa komuniciramo na engleskom. Kaže ne sviđa mu se ovdje, ali oženjen je i sretan u svom mikrosvijetu. Još mu se manje sviđa u Japanu jer se već odvikao. Kaže nije mu jasno kako ljudi tamo toliko rade.
Na početku nisam vjerovao da će mi igla u nosu pomoći s alergijom, ali me nekako ubijedio da to ustvari nije bolest, nego stanje, i onda mozak povjeruje, a samim tim i tijelo, te se zaista riješim problema na nekoliko dana. Pritom s Hiroshijem progovorim koju pametnu, a od njega sam čuo teoriju kako je čovjek napravljen da živi tamo gdje se i rodio, te da sve ostalo prouzrokuje male stresove koji se na kraju pretvore u veliki stres. I onda mi kaže svoje primjere. Ne sviđa mu se jezik. Hrana je neukusna. Ne voli mentalitet. Nije sretan zbog kiše. I tako dalje.
Sve me to navelo na razmišljanje, pa sam u glavi, a evo sad i na papiru, počeo nabrajati stvari koje mi pričinjavaju jednu vrstu stresa. Narodski rečeno, to su stvari koje nam se ne sviđaju, ali da bih bio pošten prema svojoj drugoj zemlji, moram onda reći i šta mi se ovdje sviđa, a i toga je mnogo. To su neka sitna životna zadovoljstva na koja smo navikli i koja uzimamo zdravo za gotovo, ali tek shvatimo šta nam znače kada ih izgubimo, poput odlaska na čist zrak jer imamo planine oko sebe, šetnje sa psom kroz omiljeni dio grada, ili pak odlaska frizeru na partiju razgovora. Ja od 1995. godine idem u istu brijačnicu pored sarajevske Vječne vatre, a moje frizerke Amela i Adisa znaju apsolutno sve o meni, i svaki put nastavimo tamo gdje smo stali. Kod njih se možete ošišati isključivo bez najave, dok je u Holandiji to skoro nemoguće pronaći. Ja iz nekog principa ne želim planirati šišanje ili kafu dvije sedmice unaprijed. Radije ću hodati duge kose.
A šta je ostalim sitnim (ne)zadovoljstvima dok ste u dijaspori?
Vremenske prilike su takve da ponekad od oktobra do aprila ne vidite sunce, a još ako se u septembru vratite s mora, momentalni pad raspoloženja je zagarantovan. Tokom januara i februara kiša često vodoravno pada, a ako slučajno padne snijeg od nekoliko centimetara, to će prouzrokovati saobraćajni i svaki drugi kolaps. Tada shvatite da većina ljudi cijelu godinu vozi na ljetnim gumama, što je posebno iritantno jer se onda lančano sudaraju i završavaju u kanalima. Prolaze tako mjeseci, a vi ne znate šta vam je, osim da se osjećate loše. Svako jutro vas sve boli, a vi u tridesetim, pa onda stiže i panika. Doktor vam zatim objasni da je to nedostatak vitamina D, pa poslije ogromne doze čovjek obično bude bolje. Da biste došli do doktora, morate čekati na liniji barem 45 minuta, proći filter u obliku asistenta koji će vas pokušati na svaki mogući način odvratiti od posjete. Pritom vam se svakih trideset sekundi automat izvini što čekate. Ako pretjerujete sa simptomima, onda će vam zakazati sastanak za nekoliko dana. Specijalistu sam za ovih dvanaest godina vidio samo jednom, i to pedijatra kad mi se rodila kćerka. Ultrazvuk su radili tehničari, o porodu se brinule babice, a sve nalaze je analizirao moj kućni doktor. Ordinaciju gdje idem u Sarajevu nazovem i odmah mi se neko javi sa “halo”, bez predstavljanja i pozdrava, ali sastanak obično dobijem odmah. Tako je isto i u opštini, dođem i sve riješim, dok u Amsterdamu moram dvije sedmice ranije da se najavim preko interneta.
Sve je drugačije
Ako ste navikli često biti vani, šetati, trčati, piti kafu ili kuhano vino stojeći na trgu, velike su šanse da to nećete moći jer ako nema kiše, ima vjetra, i on toliko nosi da je nemoguće ostati priseban. Nema ni tradicije kuhanog vina, nego tek na ponekom štandu oko Božića možete kupiti neku komercijaliziranu, turističku brlju od sedam eura. Uostalom, i kad dođete u neki kafić, to nije to. Nema svirki na koje ste navikli, hrana je preskupa i jednostavno vam se ne daje 18 eura za hamburger. Ako ste odlučili jesti kod kuće, namirnice koje ćete kupiti u supermarketu su drugačije, a ona jedna balkanska prodavnica koja je ostala se nalazi u zoni gdje sat parkinga košta šest eura. Ako ne platite parking, kazna je preko sto eura, pa se uhvatite kako ste disciplinovani kao što nikad niste bili u svojoj zemlji. Odlučićete kupiti sok ili sladoled na putu do kuće, ali u supermarketima se ne prodaje na komad, već samo šest ili više komada. Hajde stavićete ostalih pet u prtljažnik, ali ne lezi vraže; sokovi nisu hladni.
A kako to izgleda kad želite malo izaći naveče? Da biste nekome ostavili dijete, morate platiti pozamašnu cifru, večera će vas doći minimalno 50 eura po osobi, a koncert ili pozorište možda i više. Pritom vam se ne isplati ići autom u grad, što zbog gužve, što zbog cijene parkinga, pa ćete s hordama pijanih turista dijeliti noćni autobus. Ako izađete vikendom, nećete moći proći gradom od ljudi, a ako je to radni dan, neće biti nikoga. Iz svih klubova se “ori” tehno muzika, a u rock klubovima je hiljadu duša. Ne zvuči baš dobro za nekoga u četrdesetim, zar ne?
Ako ipak pomislite da je ljepše družiti se kod kuće, može i tako? Kupili ste novi roštilj, ali su se komšije vegani odmah počeli buniti zbog dima. U normalnim okolnostima biste ih zvali na večeru, ali šta im ponuditi? Nakon roštilja morate dobro pripaziti u koji kontejner ide plastika, gdje karton, a gdje staklo, inače ide nova kazna. A kada želite na neku sportsku manifestaciju, ubrzo shvatite da tu nemate šta raditi jer to nije vaš klub, nije ono uz šta ste odrasli. Tu navijaju neki drugi ljudi, na nekom drugom jeziku, i uživaju uz lokalne šale koje teško razumijete.
Razumijevanje (ni)je problem
Razumijevanje nije uvijek problem. Naučili ste jezik, ali morate sada godinama živjeti i raditi na tom stranom jeziku, bilo da je lokalni ili engleski koji većina zna. Godinama sam radio na engleskom, povremeno koristio holandski, i shvatio sam da se mnogo više umorim. Nisam to sebi znao objasniti jer bih uvijek rekao sve što želim, ali sam na kraju shvatio da mi osam sati rada na engleskom uzme više energije nego osam sati rada na našem jeziku. Pogledao sam i neke naučne članke, i istraživači se slažu kako rad na nematernjem jeziku više iscrpljuje. Počeo sam u jednom momentu da sanjam na engleskom, ali mi to nije pomoglo da se manje umorim.
Sve su to mali stresovi koje je teško prepričati ljudima koji ih nisu doživjeli. Dobre stvari koje život u inostranstvu donosi su svakako upoznavanje novih kultura, navikavanje na drugačije, dobre prakse za koje dotad nismo čuli, bolja pristupačnost aerodromima širom svijeta, više mogućnosti napredovanja, drugačije (ne nužno i bolje) školovanje, nerijetko više novaca, ali i drugačiji pristup životu. Holanđani imaju takav pristup da su uglavnom zadovoljni, a to je veoma dobro opisao Andre Hazes Jr., sin jednog od najpoznatijih holandskih šlager pjevača Andre Hazesa, u pjesmi Leef (Živi život) u kojoj u imperativu govori slušaocu da živi kao da je posljednji dan, kao da sutra ne postoji i da zgrabi sve što može. O tome ću možda pisati drugom prilikom, ali taj pristup životu vas može mnogo čemu dobrom naučiti. A da je sve idealno, svakako da nije.
U Holandiji, odnosno bilo gdje da odete, ćete imati sve što kući niste imali, i obrnuto, kući ćete imati sve što vani nemate. Idealnog nema, ali nije čudo što dijaspora odmah navali na ćevape, pitu, izlaske i sve ostalo čega tamo gdje žive nema.