Nedavno smo bili u Njemačkoj. Cijelu prethodnu sedmicu smo bili korisni, pa smo odlučili otići na šoping terapiju, a ostatak vikenda provesti s prijateljima koji žive u Duesseldorfu. Djeca su nam sličnih godina, a godinama se nismo viđali, sve dok oni nisu doselili blizu granice. Tu su već četiri godine, a nakon nekoliko godina rada u Bosni i Hercegovini, odlučili su promijeniti okolinu i doći u Njemačku. On je programer, i mogao je birati zemlju u kojoj će se zaposliti, ali kako su oboje devedesetih bili u Njemačkoj i samim tim znali jezik, to se činilo kao najlogičnije rješenje.
Mnogi moji poznanici su doselili u ovu zemlju u posljednjih nekoliko godina. Svaki mjesec dobijem barem jednu obavijest na Viberu kako je neko promijenio broj telefona, a sada taj broj počinje sa +49 (što je međunarodni pozivni broj za Njemačku). Tu ima ljudi iz cijelog našeg regiona, svih profesija i backgrounda. Neki od njih znaju njemački jezik, neki su ga počeli učiti u tridesetim ili četrdesetim, a neki su i nakon selidbe ostali na niskom nivou znanja.
Ovi posljednji obično rade kao njegovatelji ili zanatlije, često i kod naših ljudi, a kada ih upitate zašto su se odlučili otići, obično ospu drvlje i kamenje po zemlji rođenja. Pričaju o visokim cijenama na Balkanu, neuređenosti sistema, vezama da bi se dobio posao, itd. Oni koji dođu bez porodice, nerijetko rade za platu s kojom ne mogu priuštiti da žive sami. Tada se odlučuju na život sa cimerima i čak rade dodatne poslove. To im isto nije padalo na pamet u zemlji rođenja. Često dođu s uvjerenjem da su neke stvari moguće samo na Balkanu, a kada recimo pročitaju vijest da je medicinski tehničar u Njemačkoj osuđen za 85 ubistava, nekako sami sebi nađu opravdanje i kažu kako je to izolovan slučaj.
Gostujući radnici koji ne žele da odu
Duga je historija naših odnosa s Njemačkom. Još sedamdesetih godina Jugoslavija je potpisala sporazum s ovom zemljom o izvozu radnika. Tada je nastala riječ „gastarbajter“, što u bukvalnom prijevodu znači gostujući radnik. Nijemci su predvidjeli da ovi radnici dođu, rade i vrate se kući, ali kao i u drugim državama Zapadne Evrope, to baš nije išlo tako. Mnogi su doveli porodice, dobili djecu, djeca krenula u školu, a obično to bude razlog zbog kojeg se ljudi odluče i ostati. Imam nekako osjećaj da je mijenjanje škole mnogo veća trauma samim roditeljima nego djeci.
Kući bi dolazili za vrijeme praznika, u novim ili unajmljenim mercedesima, volkswagenima i audijima. Još tih godina nastajale su reklame za vozila koje se i danas pamte, kao npr. reklama u kojoj vozač misli da nešto škripi u njegovom Golfu. Kada stane kod mehaničara, ovaj će otkriti da škripa dolazi od ženinih minđuša i da je nemoguće da u Golfu nešto škripi.
Sam taj pristup koji i danas imamo prema njemačkim proizvodima stvorio je beskrajno povjerenje u sve što je njemačko. Kada se kaže „njemačka obuća“, „njemački autoput“, „njemački automobil“, samim tim se misli kako su to vrhunske stvari. Ako recimo menadžment Volkswagena bude optužen zbog prevare s ispušnim plinovima, naši ljudi nekako tu informaciju previde i uglavnom ne pričaju o tome. Sve nam diraj, samo u Golfa ne diraj.
Kada sam pitao prijateljicu rođenu u Augsburgu zašto samo kroz Njemačku vozi 200 kilometara na sat, te da li se može desiti da joj pukne guma pri toj brzini, hladno mi je odgovorila kako je to „njemački Autobahn“ i da je takvo što nemoguće.
To ide dotle da ljudi na Balkanu čvrsto vjeruju kako je čak i Nutella kvalitetnija iz Njemačke, a o pastama za zube, šamponima i drugim kozmetičkim potrepštinama da ne pričamo. U Sarajevu postoji nekoliko prodavnica s natpisima „uvoz iz Njemačke“, gdje se čak prodaju i polovna odjeća ili bijela tehnika. Bitno je samo da je iz Njemačke.
Stvara se dojam da je izraz „njemački kvalitet“ postao pleonazam, jer samim tim što je nešto njemačko, podrazumijeva se da je kvalitetno.
Teško do državljanstva i nekretnine
A da li je to baš tako? Isplati li se ići u Njemačku pod bilo kojim uslovima i tamo živjeti od plate? Ako ste programer ili ako imate posao s platom od 4.000 eura bruto i više, onda se isplati ići bilo gdje, ali u Njemačku možda i najmanje. Vrlo su nepovoljni uslovi da se dobije državljanstvo i čeka se između pet i osam godina, zavisno od obrazovanja. Pored toga, skoro uvijek se traži nostrifikacija diplome, dok u privatnom sektoru drugih država to često nije tako. Kada dobijete pasoš, morate se odreći svog originalnog.
Pored toga, vrlo je teško kupiti nekretninu, pogotovo otkako su kamate skočile jer banke uglavnom traže polog od 15 do 25 procenata. Na stan od pola miliona eura je to cifra koju je rijetko ko uštedio. Tako onda provedete godine u Njemačkoj, radeći za dobru platu, ali živeći kao podstanar. U posljednjih 12 godina je u Njemačkoj, po podacima sajta Statista, vlasništvo nad domom palo sa 53,2 posto na 49,5 posto, dok je recimo u Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji taj procenat 90 posto. Frankfurter Allgemeine Zeitung je 2013. pisao da samo pola penzionera dočeka penziju u svojoj nekretnini, a s obzirom na generalni pad od četiri posto, to je sada vjerovatno još manje.
U Njemačkoj se rađaju čak i treće generacije djece koja nemaju njemačka državljanstva jer ih zemlja uslovljava odricanjem od svoga. Holandija u kojoj ja živim takođe traži odricanje, ali prihvata razumne izuzetke, tako da skoro uvijek možete naći razlog zbog kojeg se ne morate odreći svog pasoša. Niko od naših izbjeglica se nije morao odreći izvornih državljanstava.
Ako ste pak osoba koja radi poslove sa srednjom školom, onda ćete vjerovatno morati dijeliti troškove ili ako ste s porodicom jedva sastavljati kraj s krajem dok se ovo drugo ne zaposli. Imam prijatelja koji već godinama živi u Berlinu i na kraju mjeseca bi bio u minusu kad ne bi imao prihode od uhodanog biznisa koji je razvio u Sarajevu. Kada mu je prvi poslodavac ostao dužan četiri plate, niko mu nije vjerovao, jer… zaboga, kako je to moguće u Njemačkoj. Radio je za privatni starački dom u Kasselu. Za te ljude je granica za državljanstvo još viša i stiče se dojam da oni mnogo više koriste njemačkoj državi nego ona njima. Završe osnovne i srednje škole u svojoj zemlji, nerijetko i neki fakultet, a onda ga druga zemlja uzme besplatno, iako je njegova matična država uložila toliko mnogo.
Pet miliona penzionera s primanjima nižim od 1.000 eura
Kada stigne „njemačka penzija“, što takođe zvuči kao hrpa para, može vam se desiti da budete jedna od onih pet miliona osoba koja prima ispod 1.000 eura mjesečno. S tim novcem bilo gdje u Njemačkoj ćete pasti na prosjački štap. Ili se vratiti u svoju zemlju.
Vrlo je čudno da postoji mentalitet koji daje toliko kredita jednoj drugoj državi, čak i kad je to statistički nepovoljno. Useljenje u Njemačku je logično jer je od svih EU zemalja najjednostavnije, ali pored Njemačke, ima i drugih država, poput Holandije, Belgije, zemalja Zaliva ili čak Kanade. Kanada godišnje „uvozi“ hiljade ljudi svih profila i mnogo je lakše za mlađe ljude jer oni danas uglavnom znaju engleski. Ni u Kanadi penzije nisu savršene, ali kapitalizam koji je tamo doveden skoro do savršenstva vas nekako nauči da se ne pouzdate u penziju, a ni u državu. Nauči vas da ste individua i da sve od vas zavisi. Za one koji to u jednom trenutku ne mogu, čak se i taj sistem pobrine, ali većina ljudi uspijeva sagraditi kule i gradove, dok to u Njemačkoj baš i nije slučaj.
Tako bi moji prijatelji s početka teksta u Kanadi ili Holandiji već imali nekretninu ili dvije i bili samo godinu dana do državljanstva, ne bi bacili preko 50.000 eura na stanarinu, a živjeli bi takođe u uređenoj zemlji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.