„Bosanskohercegovačka skijašica osvojila prvu medalju u okviru FIS Europa kupa u Crans Montani“, udarna je vijest brojnih medija u subotu. I vidimo sliku na pobjedničkom postolju. A ko je na postolju, uručuje mu se medalja… ili ne? Na olimpijskim igrama, te svjetskim i evropskim prvenstvima svakako, a u Svjetskom i Evropskom kupu kako odluči domaćin i organizator. Bude tu i globusa, kristalnih kugla, zeka i meda. I cvijeća i novčanica. Ali, javnost to percipira kao medalju. I ja je tako doživljavam, jer Elvedinu Muzaferiju znam od njenih početaka bavljenja skijanjem.
Bio sam autor prvih televizijskih priloga o njoj. Već tada je ova krhka djevojčica stavom davala do znanja da će nešto u životu postići, a meni je, priznajem, ostavljala brojne upitnike nad glavom. Postići uspjehe na dječijim takmičenjima u svojoj uzrastnoj grupi, tek startalih školaraca u granicama poslijeratne države je trenutni bljesak koji vrijedi zabilježiti, ali koji ništa ne mora značiti, zbog našeg poznatog mentaliteta i društvenog javašluka. I zato, odoh joj kući, zabilježiti njena prva sportska zamišljanja i čuti roditeljske stavove.
Kako je predstaviti gledaocima – mlada nada bh. skijanja? Mlada da bih je „podigao“ kao odlučnu djevojčicu sa već napravljenim prvim uspjesima. Ne i ne, ja sam mlad. I njeni roditelji su mladi, a ona je još „mala“. I opet ne! Sve što ste planirali te prve decenije ovog milenija kazati za djevojčicu rođenu augusta 1999. godine je bilo deplasirano ili izlizana forma. To dijete je od malih nogu trenirano da postigne uspjeh. Odrastala je uz saznanje da mora postati „velika“ u nečemu što u njenom okruženju nema preveliku bitnost.
Roditelji motivatori i naporan rad
U novoj kući, ne do kraja još opremljenoj, živjela je porodica koja je skijanje odabrala za sport svoje Elvedine, a koji je ona s oduševljenjem prihvatila. Porodica Muzaferija je poznata kao motivatorski nastrojena prema svojoj djeci. Ne želim umanjiti očigledan talenat, ali naporan i dugotrajan rad je kod svih Muzaferija donosio uspjehe.
I razgovaram sa djetetom nakon osvojenog Kupa Srebrna lisica. Ne plaši se kamera i publiciteta, ne nervozi je prisustvo „stranaca u domu“, ne cupka nogicama i ne pucketa prstima. Rečenice su joj iste dužine i formulacije, sa ili bez kamere. Ali, ne izražava preveliko oduševljenje. Kao da mi je još tada htjela poručiti: „Šta ti je bolan, nije ovo ništa što će se tek desiti!“
Završivši snimanje sa Elvedinom, pitam roditelje o nastavku njene karijere i njihovim planovima. Ipak, skup je to sport. Od njihove kuće do Bjelašnice je 65 kilometara u jednom smjeru. Ona ne može sama, niti organizovanim prijevozom. Moraju roditelji s njom. Kupiti opremu, platiti vertikalni prijevoz, a onda gorivo, jelo i okrepa, pa vitamini i posebna prehrana za sportistkinju. Da je jezero para, iscurilo bi! A onda, ni roditelji ne mogu imati svoje poslovne i privatne obaveze, jer dan je zimi kratak i već sutra opet treba na Bjelašnicu.
Roditelji su rezolutni – jeste skupo i naporno, ali mi ćemo to (osi)gurati koliko god možemo. Dobro, zaključih, iako mi ništa nije bilo jasno. Ja ću završiti svoj prilog i idem živjeti dalje. Rukujem se s roditeljima i dijete pomilujem po kosi. Mene sutra čeka druga priča, a njih ista.
Nekoliko sedmica kasnije se sretnem s njenim ocem, pitam – jesu li gledali prilog i kakvi su utisci? Kažem da su me impresionirali svojim stavovima, a on me pozva da provedem s njima jedan dan na Bjelašnici. Uputim se s kamermanom da zabilježim i to. Dođoše po nas s Opel Fronterom, benzincem koji je prilagođen da vozi i na plin. Jasno, ni auto ne može bilo kakvo, a da preveze ljude, skije i opremu. Unutra djevojčica još snena. Meni jeste izlet, ali njoj je to već rutina. Spavat će do planine.
Uvijek se razlikovala
Na Bjelašnici ona zna svoj posao. Ali kako ću ja pratiti trening? Ne mogu cijelom stazom to pregledati, a snimatelj može snimiti tek detalje? Ostaje mi da razgovaram s ocem na miru i pitam kako reguliše školske obaveze, kada i kako se druži s vršnjacima, šta su njoj vannastavne aktivnosti, kako ide na more, na izlete, kino ili vršnjačke rođendane…? Kada nadoknađuje sve ono što nema, a ogromna većina nas je to doživjela?
Za sve sam dobio odgovore, osim onoga ko preuzima rizik ako se neke stvari ne ostvare, a period života nepovratno prođe? Škola se može ispolagati kada vršnjaci odu na raspust. Kada drugarice ljeti krenu na more, a na Bjelašnici nema snijega, Elvedina ide na austrijske, švajcarske i francuske glečere. Njeno more je bijelo i hladno. I svi na to gledaju mirno i s osmijehom na licu. Od nas, pojedinaca i grupe, navikle na lični komoditet, te normama i navikama omeđeni društveni stil života, Elvedina se oduvijek razlikovala.
Mislima se vraćam sportu, jer mi sugerišu da se upravo spušta u zamišljenu ciljnu ravninu. Pogledam kapije i njenu brzinu. Pa ona vozi brzu disciplinu!? Ništa slalom, upitah?
Vrtim po glavi skijaška iskustva ovog podneblja. I Olimpijske igre smo imali, i slalomaše, i osvajače medalje u veleslalomu. I to u onoj zemlji sa sistemski riješenim pitanjem sporta. Ali, spustaše…?
Elvedina se od najranije mladosti opredijelila za brze discipline. Bez obzira što su se u regionalnim okvirima i na bh. planinama pripremale samo staze za tehničke discipline.
Rizik se isplatio
Ne, nije Elvedina nikada imala straha. Niti je marila za tradiciju, pa i za nepravdu. Sjećam se da sam s njom išao i na njeno prvo proglašenje za sportistu godine. I ponovo na Bjelašnicu, jer se tamo održavao Izbor sportiste godine Općine Trnovo. Njen tadašnji klub je imao sjedište u Trnovu i proglašena je najboljom juniorkom. U Visokom sam pitao zašto Elvedina u svome gradu ne može ući u konkurenciju i dobio odgovor da u Statutu Sportskog saveza stoji da mora imati klub registrovan u ovome gradu. Tražio sam da se prilagodi Statut kojega su također donijeli ljudi, pa ga mogu i izmijeniti. Tek nakon što je počela postizati regionalne uspjehe ta je moja želja ispoštovana. Nakon najbolje visočke sportistkinje je mogla postati i najbolja u svome kantonu. I nikada Elvedina i njeni roditelji nisu tome pridavali neku značajniju pažnju. Njih je vodio njihov cilj.
I onda su kao nagrada dolazili značajniji uspjesi i priznanja. Prva je bh. skijašica koja se pojavila na startu Svjetskog kupa u brzim disciplinama, prva je i osvajačica bodova za Bosnu i Hercegovinu na utrkama Svjetskog kupa, prva ispunjavala norme za učešće na olimpijskim igrama, nosila je zastavu svoje zemlje i prva se popela na pobjedničko postolje pod zastavom Bosne i Hercegovine.
Ljetos, nakon dužeg vremena, sjednem na čašicu razgovora sa njenim roditeljima. Nju i ne viđam više zbog silnih obaveza. Kažu, završila škole, udala se, ima društvo i pratnju na takmičenjima. Ima sponzore, pažnju medija i društva. Ima sve ono što treba imati i što je zaslužila. Rizik se isplatio.
Odajem im priznanje na istrajnosti da se bore sami i s vjetrenjačama. Da je bodre kada se hrva sa takmičarkama iz uređenih sistema. Da su svoj život podredili ovom i svakom drugom pobjedničkom postolju. Koliko su bezrezervno vjerovali u svoje dijete, da neće doživjeti povredu koja će prosuti sav trud… Koliko nisu robovali predrasudama da moraš u svemu biti podjednak svima, nego da moraš biti najbolji u tome što radiš.
I zbog toga se neki sportisti, uz mnogo životne sreće i posloženih kockica u mozaiku, izdvajaju od drugih i prosjeka. Postolje ili medalja za skijašicu iz Bosne je kao i titula GOAT za Đokovića. A životne priče su im slične. Njihovi životi su njihovi sportovi, a medalje su davno dobili kroz posvećenost njihovih roditelja.