Predstavnici Hrvatske na ovogodišnjem Eurosongu bit će nekoć alternativna rock grupa Let 3 koju je danas teško smjestiti u neku žanrovsku ladicu, možda u pretinac shock rocka ili, evo da izmislim na brzinu – vašarskog rocka.
Eurosong je odavno nadišao okvire glazbenog festivala i postao (geo)politički karneval ekscentričnosti i političke korektnosti, a Let 3 već 30-ak godina privlače pažnju izazivajući i oduševljenje i prezir svojim provokativnim scenskim nastupima i medijskim performansima. Pritom iritiraju puritance, ali i privlače mnoge koji u nekakvom zrelom kulturološkom poretku stvari ne bi bili njihova publika.
Dvojica izvornih i najisturenijih članova benda, pjevač Zoran Prodanović Prlja i basist Damir Martinović Mrle, svojim su predstavama na rubu trasha i debelo iza granica (malo)građanske pristojnosti uznemiravali duhove, gurajući vremenom sve više u prvi plan svoje gole stražnjice i spolovila, a u drugi plan odgurujući samu glazbu.
‘Maljčiki’ za TikTok generaciju
Tako je i s pjesmom “Mama ŠČ!” s kojom su suvereno pobijedili na Dori, kvalifikacijskom natjecanju za hrvatsku pjesmu na Eurosongu. Pjesma ovih Riječana je stalnoj publici Eurosonga vjerojatno bila neuhvatljiva na prvu s mnogo nejasnih aluzija, metafora i asocijacija. I onda su se, nakon pobjede, u javno tumačenje skrivenih poruka uključili čak i sveučilišni profesori koji su na društvenim mrežama objašnjavali zbunjenom dijelu publike da je pjesma antiratna, da je “mali podli psihopat” iz njenog refrena očito Vladimir Putin, a “mama” kojoj se kroz pjesmu obraća “sin” spreman poći u rat (ići se igrati rata) je “majčica Rusija”. A onaj ideofonem “ŠČ” iz naslova pjesme, koji ljudi već danima masovno dijele na društvenim mrežama, trebao bi valjda oponašati zvuk doletjelog projektila ili metka koji se zabija u ‘topovsko’ meso.
Onaj, pak, traktor koji također spominju u pjesmi (“Mama kupila traktora”) i kojim su se vozikali po Opatiji prije nastupa, nije – kako su neki srpski tabloidi površno, zlonamjerno ili samo radi više klikova ustvrdili – uvredljiva aluzija na zbjeg Srba iz Krajine nakon vojne operacije Oluja 1995. godine, nego moguća ironična metafora socrealizma. Da skratim: “Mama ŠČ!” je “Maljčiki” za TikTok generaciju.
Sama pjesma je zbrkani miks koječega, od zaraznog uvodnog stiha i himničnog refrena do kakofoničnog puštanja snimke unatrag negdje u sredini pjesme.
No, kako to biva s Letom 3 u posljednjih 20-ak godina, scensko je prevagnulo nad glazbenim: članovi benda u neidentificiranim uniformama, poput karnevalskog Laibacha, pjevač Prlja kao čaplinovski Hitler iz Velikog diktatora te dijabolični lik u crnoj mantiji s dvije kartonske nuklearne rakete kojemu na čelu šatrovački piše Lenjin (Njinle)… Vašarski kaos, ukratko, taman po mjeri Eurosonga.
Mrtvoozbiljno doživljavanje Eurosonga
U čemu je, zapravo, tajna uspjeha Leta 3 u kvalifikacijama za Eurosong?
Hrvatski estradni establišment već 30 godina silno drži do Eurosonga žudeći za uspjehom kojim bi ponovio onaj zadarske grupe Riva, eurovizijske pobjednice iz 1989. godine, ali – avaj! – pod zastavom bivše države. Već 30 godina ovdje se i dalje krajnje ozbiljno drži da maloj državi poput Hrvatske treba dobra promocija u Europi i svijetu. I dok su sportaši, prvenstveno nogometaši, proteklih dekada vrijedno odradili tu marketinšku domaću zadaću, na estradnom terenu išlo je teže. A Eurosong je smatran jednim od ponajboljih terena za dobru promociju pred mnogomilijunskim auditorijem.
Dok su se drugi mali novoeuropski narodi uglavnom dobro i ležerno zezali s tim natjecanjem, pa čak i odnosili pobjede (upečatljivi su nastupi Estonije i Latvije, ali i pobjede Ukrajine, posljednji put lani…) ili barem na eurosongovskim pozornicama izvodili predstave za pamćenje, Hrvati su Eurosong uglavnom doživljavali s tuđmanovskom ozbiljnošću i grčevitom napetošću. Cilj je bio opet dovesti finale Eurosonga u Zagreb kao one predratne1990. godine.
Upregnuti su bili kompozitorski “teškaši” lakih nota, ponekad se biralo ili delegiralo ponajbolje estradne zvijezde poput Doris Dragović ili Severine, a ponekad posve anonimne. Eksperimentiralo se, ali uvijek s krivim procjenama. Kad su na Eurosongu pobjeđivale cirkuske atrakcije poput maskiranih finskih trash metalaca Lordi ili “bradate žene” Conchite Wurst, hrvatski bi selektori slali uštogljene izvođače s pjesmama čiji bi se refreni zaboravljali još dok nisu svoje pjesme ni otpjevali do kraja.
Kad bi se potom hrvatski eurosongovski gremij odlučio biti malo, ali vrlo malo radikalniji, tada bi pobjeđivali izvođači krajnje minimalnog glazbenoscenskog izraza. I nikako “Kroejša ziro point” nije uspijevala pogoditi tajming i proniknuti recentni sezonski ukus stranih publika i žirija tako da su nesretni hrvatski predstavnici najčešće zapinjali već u kvalifikacijskim večerima.
Let 3 kao eurovizijska igramečka
Svo to vrijeme u posljednjih 20-ak godina iz prikrajka je, najprije potiho, a onda sve glasnije domaća publika, čak i njena najbrojnija – ravnodušna frakcija – agitirala da se na Eurosong pošalje Let 3 pa da “pokažemo Europi da i mi konja za eurovizijsku utrku imamo”. Ili, ako ćemo ostati na usporedbi s vašarom – da imamo “mečku” za igru. Let 3 su kuloarski slovili za tu igramečku, domaće tajno oružje za osvajanje Eurosonga. I eto ih sada s tim kartonskim raketama, već napola obavljenog posla.
I prije nego što je festival u Opatiji počeo, a Let 3 izveo svoj “spektakularni nastup”, gotovo svima je bilo jasno da je pobjednik poznat i da će Let 3 ići u bitlsovski Liverpool napokon pokazati hrvatsku igramečku, i gole stražnjice sa zataknutim ružama, i kartonske rakete, i traktor, i biti aktualni sa svojom antiratnom pjesmom kaotičnog sadržaja. Bit će to, trima riječima: šok za publiku. Jednom riječju: kliše. Ali na Eurosongu se upravo to i traži.
U inače tradicionalnoj i dominanto konzervativnoj Hrvatskoj, gdje se estrada doživljava kao nešto mnogo više i od showa i od biznisa, gotovo pa plebiscitarni izbor grupe koja je rušila tradicionalne i konzervativne stereotipe sve dok se to rušenje nije pretvorilo u kliše, istodobno je i iznenađujuće i očekivano.
Na društvenim mrežama vode se srčane rasprave oko Leta 3 i njihove “Mame ŠČ!” u kojima ih sada kritiziraju nekadašnji okorjeli fanovi, a oduševljeno veličaju oni koji bi dosad teško ušli u istu rečenicu s njima, a kamoli u dvoranu u kojoj ovi sviraju. Jedni njihov nastup za Eurosong smatraju spektakularnom rokerskom bukom, a drugi običnom brukom.
Nekako je sada izbio na površinu paradoks tog benda: godinama je u sjeni odgajao posebnu publiku koja ne sluša njegovu muziku niti blagonaklono gleda njihove javne eskapade, ali priželjkuje da ovi odu na Eurosong. Jer su, kao, otkačeni luđaci, jedini koji bi mogli ostvariti onaj još jedini preostali nacionalni cilj nakon stjecanja nezavisnosti, ulaska u NATO, Europsku uniju, eurozonu i Schengen – pobijediti na Eurosongu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.