Šta za stanovnike Gaze znače tuneli, a šta taoci

Odrasla sam u Gazi gdje su nam tuneli bili način da nabavimo osnovne potrpštine koje su Izraelci zabranili, a taoci su bili Palestinci koje je Izrael zatvorio nepravedno.

Palestinska majka drži sina dok prolaze pored stambene zgrade koja je uništena preko noći u izraelskom zračnom udaru u Sheikh Radwanu u Gazi (Ustupljeno Al Jazeeri)

Većinu svog života provela sam na komadu zemlje ne mnogo većem od Manhattana, okruženom ogromnom ogradom od bodljikave žice. Većinu vremena se činilo da smo mi, stanovnici Gaze, jedini ljudi koji primjećuju da žive u zatvoru na otvorenom.

Odabrala sam karijeru fotoreporterke kako bih dokumentovala život u Gazi i pokušala navesti ostatak svijeta da shvati borbu palestinskog naroda i njegovu izdržljivost. U relativno mirnim vremenima, fokusirala sam se na inspirativne i ohrabrujuće priče. A, u vremenima nasilja i smrti, pokušavala sam dokumentovati period neposredno nakon – bol i ožiljke koji bi ostajali nakon što bombe prestanu padati i svijet ponovo izgubi interes za nas.

Nisam više u Gazi, a ipak, kao Palestinka koja potiče iz ovog malog, ograđenog pojasa, nisam bila pošteđena salve optužujućih poruka u proteklim sedmicama. Inbox mi je bio preplavljen porukama s pitanjima o Hamasu. Nije im cilj da razumiju Hamas ili to što je učinio 7. oktobra. Ti ljudi žele da odgovaram za postupke Hamasa.

Nije važno što sam izgubila 50 kolega u šest sedmica niti što su moji komšije i njihove porodice ubijeni u izraelskom zračnom napadu nakon što su krenuli na jug kako im je naložio Izrael.

Nije važno što svaki dan strahujem za živote članova moje porodice koji su ostali u Gazi i što svaki put kada ih nazovem dobijem manji napad panike ako se ne jave.

Prvo pitanje je uvijek – osuđujem li Hamas? Osjećala sam se kao da traže od mene da molim za suosjećanje.

Tuneli postali nužna infrastruktura

Svaki dan, čujem riječi „tuneli“ i „taoci“ u medijskim izvještajima ili razgovorima u kojima se osuđuje „teroristička organizacija“.

Ali, ove riječi za mene imaju sasvim drugačije konotacije.

Za mene i Palestince u Gazi, tuneli su postali neki oblik nužne infrastrukture. Izrael je 2007. nametnuo iscrpljujuću opsadu Gaze i, kao okupatorska sila, mogao je potpuno kontrolisati šta može proći kroz granične prijelaze, uključujući i prijelaz Rafah s Egiptom.

Tokom proteklih 16 godina, izraelske vlasti su proizvoljno odlučile zabraniti određenim artiklima ulaz u Pojas Gaze kao još jedan oblik kolektivne kazne za njegovu populaciju. Naprimjer, 2009. su odlučili da nikakva tjestenina ne može ući u Gazu. Da, tjestenina.

Tako su Palestinci iskopali tunele kako bi pokušali prokrijumčariti tjesteninu i druge potrepštine koje je Izrael proizvoljno zabranjivao.

Hrana, lijekovi i gorivo počeli su pristizati iz „metroa“, kako smo ga zvali, koji je vjerovatno imao više stanica od vašingtonskog metroa, i koji je, usudila bih se reći, malo sigurniji.

Kada sam rodila prvu kćerku 2011, trebala mi je formula protiv grčeva za njenu dob, dakle za bebu do tri mjeseca, koja nije bila dostupna u radnjama. Srećom, uspjela sam, zahvaljujući „metrou“, dobiti nekoliko kutija.

Baraa Azam leži na ruševinama svog doma nakon što je izraelski zračni napad sravnio stambenu zgradu u naselju Zeitoun u Gazi (Ustupljeno Al Jazeeri)

Tuneli su postali sastavni dio našeg života da smo se ponekad šalili da ćemo preko njih naručivati KFC piletinu, jer smo to doživljavali kao „luksuz“ koji u Gazi nismo imali.

Ali, bilo je stvari koje nam je opsada uskratila, a tuneli nam ih nisu mogli obezbijediti.

Jedna od njih je voda za piće. Često se nismo mogli tuširati kad to poželimo jer su na snazi bile redukcije vode. Zato smo se trudili da nam je kada uvijek puna vode, da ne bismo morali koristiti morsku vodu kada nam je isključe.

Struja je drugi luksuz koji nam je često bivao uskraćen. U prosjeku smo pristup struji imali svega četiri do šest sati dnevno.

Sloboda kretanja još je jedna „privilegija“ s kojom nam tuneli nisu mogli pomoći. Putovanje u i iz Gaze nije bila mogućnost za većinu ljudi, čak i mnogo prije nego što je Hamas postojao.

Kada sam imala 17 godina, planirali smo posjetiti majčinu porodicu u Egiptu. Tri dana smo čekali na graničnom prijelazu Rafah, prije nego što su nas pustili da izađemo. Dok je naš taksista prolazio kroz kapiju, izraelski vojnici su otvorili vatru. Vozač se okrenuo užasnut, vičući na njih da prestanu.

Kasnije smo saznali da im je bila pauza za ručak i da nisu željeli da ih se prekida iako nam je trebao biti dozvoljen prolaz. I naši planovi za ljeto su propali, tek tako.

I Palestinci su taoci

„Taoci“ je još jedna riječ za koju imam drugačije asocijacije.

Mnogi sada zahtijevaju da se na slobodu puste svi izraelski taoci prije nego što se prekid vatre uopće može i razmatrati. I ja se svim srcem slažem: svi taoci civili trebaju biti oslobođeni i vraćeni u svoju domovinu bez ikakvih uvjeta. Ali, to mora uključivati i palestinske taoce.

Više od 2.000 Palestinaca trenutno se drži neograničeno u „administrativnim pritvoru“ u izraelskim zatvorima bez ikakvih optužbi. Mnogi od njih su djeca, neki ne stariji od 12 godina.

Onima protiv kojih je podignuta optužnica sudi se na vojnom sudu gdje stopa osuđujućih presuda često premašuje 95 posto, što ukazuje na to da zatvorenici nemaju ni osnovni pristup zakonskom postupku ili prilici da ispitaju „tajne dokaze“ protiv sebe.

Izrael je jedina nacija na svijetu koja redovno procesuira djecu pred vojnim sudom. Najčešće krivično djelo? Bacanje kamenja. Ovi „zatvorenici“ su djeca koju u zarobljeništvu drži okupatorska vojska koja ih je iznenada i brutalno odvela od njihovih porodica.

Nažalost, niko ne stavlja njihova imena i lica na postere širom New Yorka ili Londona. Kada su ljudi zarobljeni bez optužnice i nemaju pristup zakonskom postupku, oni su upravo to: taoci.

Postala sam fotoreporterka u Gazi jer vjerujem da je važno dokumentovati realnost života tamo, realnost koju većina ne vidi.

Iako više ne živim tamo, ne bih ispunila svoju dužnost kao novinarka, a pogotovo ne kao Palestinka, ako vam ne bih pokušala ispričati šta je bila naša realnost mnogo prije nego što su Palestinci probili ogradu od bodljikave žive 7. oktobra.

Izvor: Al Jazeera