Ulazim u autobus i kažem: One ticket, please (Jednu kartu, molim). Vozač mi, nakon što platim tri eura, pruža karticu na kojoj piše da važi sat vremena, a zatim mi strogo napomene: You need to validate it (Morate je poništiti). Poslije toga sjedam u voz, a kondukteri se dvojezično obraćaju putnicima, prvo na holandskom, pa na engleskom, kontrolišući karte. Put koji prelazim je od mog amsterdamskog stana do aerodroma u Eindhovenu, a na tom putu ću stati još da nešto pojedem. Na ajndhovenskoj željezničkoj stanici se djevojci obraćam na holandskom, tražeći pastu s kozicama i tikvicama, a ona mi na engleskom odgovara i kaže kako nažalost ne govori holandski. Prebacim se brže-bolje na engleski i završim narudžbu.
Sve se ovo dešava u zemlji gdje engleski nije prvi jezik, ali je nekako postalo normalno da širom zemlje rade ljudi koji holandski ne govore.
Tri nivoa jezika i integracije
Kada sam 2012. godine dobio pismo od lokalnih vlasti Amsterdama u kome me obavještavaju kako moram proći kurs integracije i jezika, bio sam vidno iznerviran. Jezik mi nije smetao, ali integracija jeste, pogotovo jer sam zamislio da će mi tamo objašnjavati nešto što se meni podrazumijeva. Nisam želio da idem na takav kurs jer sam se smatrao jednakim domaćem stanovništvu i tu zaista nije bilo samo pitanja o holandskoj kulturi i geografiji, nego i mnogo onih vaspitno-popravnih, koja su se meni činila ponižavajuća. Dvoumio sam se da li da odem na sastanak u opštinu ili ne, čak i znajući da ću biti posljednja generacija koja kurs jezika može dobiti besplatno. Mislio sam da ga naučim nakon što završim magisterij, da mi je sad prioritetno naći dobar posao, a za jezik ima vremena. Srećom, tada su mi u posjeti bili prijatelji iz Sarajeva, koji su me onako prezirnim pogledom otjerali na sastanak.
Stigao sam u opštinu, gdje me ljubazna službenica marokanskog porijekla prvo pitala hoću li da razgovaramo na engleskom, francuskom, arapskom, španskom ili holandskom. Odabrao sam engleski, ne vjerujući da ona sve ovo govori, a onda mi je objasnila kako je odrasla u Maroku, ali je kasnije došla u Holandiju. Tamo se arapski i francuski uče u školama, španski je znala jer je studirala u Španiji, a holandski je naučila u posljednjih nekoliko godina.
Objasnila mi je kako mogu odabrati najlakši, srednji i najteži nivo jezika, te da sva tri nivoa traju godinu dana, ali da mogu izbjeći kurs integracije ako odaberem najteži nivo. To mi je onda naravno postao logičan izbor. Mislio sam: zašto da gubim godinu dana na nešto što će biti manje od osnovnog. Ako već učim, daj da naučim kako Bog zapovijeda. Službenica se složila s tim, budući da sam visokoobrazovan, rekavši mi kako niži nivoi zaista nisu za mene.
Jezik, studij i tri posla u isto vrijeme
Krenuo sam s kursom vrlo brzo i, iako je trajalo dugo, bilo je i veoma intenzivno. U jednom momentu smo morali ići triput sedmično po tri sata, a u isto vrijeme sam studirao i radio tri posla. Nakon nekoliko mjeseci imao sam osjećaj da pucam po šavovima. Studij nisam mogao prekinuti jer sam pravo na stipendiju imao samo još te godine, a posao mi je bio potreban zbog osnovnih troškova. Negdje sam morao popustiti i logično je bilo da to bude kurs holandskog. Nakon što sam ga pauzirao na nekoliko mjeseci, uspio sam da ga završim, a naredni korak je bio polaganje ispita.
Ispit organizuje Ministarstvo obrazovanja, kulture i nauke, a sastoji se od četiri dijela. Sva četiri dijela sam položio vrlo brzo, te stekao diplomu C1 iz holandskog jezika. S tom diplomom sam mogao studirati, ali sam ipak izabrao da to uradim na engleskom, znajući da sam ustvari dobar u polaganju ispita, ali ne toliko i u samom znanju.
Danas, iako imam najviši nivo holandskog, rijetko se njime služim. Naravno, govorim ga kad odem kod mesara koji ne govori engleski ili u ribarnicu, ali to su uglavnom iste konverzacije. Odgovorim i na pitanje ako me neko nešto na ulici upita, a mogu i pratiti konverzaciju kod notara ili čak na sudu. Nedavno sam prisustvovao ročištu gdje sam sve razumio, ali neke izraze ne bih znao ni na maternjem, pa bih imao poteškoće da se najbolje izrazim.
Kako sam studirao komunikacije, nikad nisam tražio posao na holandskom, jer sam znao da nije normalno griješiti u jeziku, a iz istog razloga nisam ni pokušao biti novinar. Poslovi koje rade moji prijatelji koji ne razumiju zašto ga više nisam koristio, uglavnom ne zahtijevaju idealan jezik, poput arhitekture, programiranja, kontrole kvaliteta hrane ili rada u prodavnici. Tu i kad pogriješite u redoslijedu riječi u rečenici, ništa se posebno neće desiti, dok u mojoj struci to nije slučaj, ali sam rijetko kome to uspio objasniti. Ono što je važno za reći je da u Holandiji zaista ne morate nikad naučiti jezik da biste mogli normalno živjeti.
Razlika između engleskog maternjeg i svih drugih
Za sve ove godine sam upoznao mnogo ljudi koji nisu savladali čak ni izgovor, a kamoli da mogu sastaviti složenu rečenicu – i svi oni sasvim normalno funkcionišu. Imao sam šefa iz Belfasta koji je u Amsterdamu živio od 1995. godine i nikada nije naučio ni riječ holandskog, a osjećaj mi je govorio kako se to i ne očekuje od ljudi kojima je engleski prvi jezik. On mi je pričao kako je ’90-ih bilo vrlo egzotično uopšte truditi se govoriti holandski, te da to jednostavno niko nije radio.
Danas je malo drugačije, mada je i moj osjećaj sličan kada su u pitanju Englezi, Amerikanci, Irci i ostali kojima je engleski maternji; od njih se ne očekuje da se previše udubljuju u lokalni jezik, te njih često zovu expatima, dok su ljudi sa istoka ili arapskih zemalja nazvani imigrantima i od njih se očekuje da prođu kurs integracije i da steknu barem osnovno znanje holandskog.
Tako često ti ljudi na kraju u porodici govore samo holandski jer se žele bolje snaći, žele da im djeca brže progovore, pa u potpunosti zaborave svoj izvorni jezik. Greška koju naprave još dok su djeca mala se kasnije teško ispravi, pa onda djeca prvo nauče loš holandski, a svoj jezik nikad. Već se rađa i četvrta generacija Marokanaca, a poveznicu s prvom generacijom gotovo i da nemaju – niti znaju arapski, niti berberski, niti im je kultura bliska, a nažalost često ne pripadaju ni holandskoj kulturi.
Engleski čak i na sudu
Engleski možete govoriti u opštini, kod doktora, u javnom prijevozu, pa čak i na sudu, gdje dokumente na engleskom, njemačkom i francuskom nije potrebno prevoditi. Obavijesti na dva jezika su na svakom koraku, a često čak i samo na engleskom. Jedino ga nije moguće govoriti u Poreznoj upravi, kako ne bi došlo do nekih neželjenih tumačenja. Nedavno je Holandija proglašena peti put zaredom za zemlju u kojoj se najbolje govori engleski, od 113 zemalja gdje to nije prvi jezik, a organizacija Education First, koja postoji od 1965, već godinama se bavi upravo ovom temom.
Pored svega nabrojanog, još jedna stvar mi je upala u oko. Kada bi u Holandiju stigli ljudi koji ne govore engleski, mnogo bi brže naučili holandski, a ako bi znali engleski – holandski bi im ostao nedosanjani san. U tom slučaju bi obično našli neki posao na engleskom, družili bi se sa svima na tom jeziku, a nekako se podrazumijeva da ga svi govore, pa se i sami Holanđani rado prebace na engleski ako vide da imate poteškoće.
Globalizacija na ovom nivou je neizbježna, a o tome govori i kolumna Molly Quell za Dutch News, gdje opisuje kako se grupa Holanđana raspravlja usred sudnice, citirajući presudu Suda za ljudska prava, i to sve čine na engleskom. Nema prijevoda, nema interpretacije, a kada bi se radilo o farsiju ili tagalogu, to bi itekako bilo potrebno.
Svađa na jeziku koji nije lokalni
U zemlji gdje je engleski tako rasprostranjen da je moguće nikad ne govoriti lokalni jezik je zaista lako živjeti. Iako povremeno ima pritisaka da se nauči holandski, u praksi je to potpuno do pojedinca i svako na kraju može odlučiti za sebe, pa je prihvatljivo i raspravljati se ili čak posvađati na jeziku koji nije lokalni. Može se desiti da to neko izvadi kao argument, ali to je obično znak da gubi nit u diskusiji.
Engleski je u Holandiji već odavno lingua franca i pitanje je vremena kada će u poslovnoj komunikaciji postati prvi jezik.
U korporacijama je već tako, a vjerovatno će se u službenoj komunikaciji i među političarima još dugo zadržati holandski. U privatnom sektoru valjda uvijek nedostaje radne snage i zlata je vrijedan svaki čovjek koji želi raditi, pa se pravila lako mijenjaju i prilagođavaju – u tom slučaju je svaki jezik dobrodošao, sve dok čovjek nešto zna.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.