Kada sam 2011. godine došao da živim u Amsterdam, nisam sebi mogao priuštiti automobil. Nije mi doduše ni vozačka vrijedila, osim prvih pola godine, a jednom Balkancu je teško bilo objasniti da mora ponovo polagati ispit nakon što već 10 godina vozi. Jedino što sam mogao u to vrijeme je da povremeno unajmim neki automobil, a uglavnom sam se svugdje kretao biciklom.
Automobil sam i dalje imao u Sarajevu, Polo Classic SDI iz 1997. godine, s kojim sam prije toga obišao pola Evrope. Taj Polo je turistički sa mnom dolazio i u Amsterdam, a tek sam kasnije saznao da sam ga mogao dovesti i sa sobom. Međutim, sreća je da nisam jer bi za jednog dizela od preko 1.000 kilograma registracija koštala najmanje 2.500 eura i tek bih onda bio u nevolji jer ga niko ne bi htio kupiti. Prvi automobil u Holandiji ću imati tek 2017. godine, kada ću po prvi put osjetiti čari holandskog poreznog sistema za dizel automobile.
Holanđani tako već godinama mnogo više naplaćuju porez za dizel automobile nego za ostale. Kad su se električni automobili tek pojavili, nije bilo poreza, a besplatno ih je bilo čak i puniti, dok je porez za benzince uvijek bio upola jeftiniji nego za dizele. Tako je i danas lakše prodati benzinca, a ovaj trend će sve više i više sužavati upotrebu dizel automobila, tako da ih mnogi proizvođači postepeno izbacuju iz proizvodnje.
Kako sam ranije i pisao u priči o Norveškoj, tamo se stiglo i do zabrane parkiranja neelektričnih automobila u javnim garažama, dok Amsterdam ne dozvoljava dizel vozilima starijim od 2005. godine čak ni u ulaz unutar Ringa A10, autoputa koji okružuje širi centar. Benzinci stariji od jula 1992. takođe ne smiju unutar ove zone, osim ako ima razloga za njihovo izuzeće, kao npr. za oldtajmere u vlasništvu ljudi koji žive u tim zonama. Od naredne godine ići će se i korak dalje, te će se zabraniti i plovilima na dizel da plove amsterdamskim kanalima.
Manji broj udesa
Pored zagađenja koje je evidentno veće s vozilima na fosilna goriva, najnovija odredba je i vožnja od 30 km/h. Od prije nekoliko dana je na snazi odluka koja je, barem u početku, prilično paralizovala ulice. Do škole sam dijete ovih dana vozio dvostruko duže nego inače, iako na ovoj ruti nije bilo značajnijih promjena, ali kako ljudi nisu sigurni, trenutno mnogi voze 30 km/h i cestama na kojima nije uvedeno ovo ograničenje.
Otprilike 80 posto ulica su obuhvaćene ovom odlukom, a ranije su postojale tzv. zone 30, koje bi uvijek bile omeđene uspornicima, te na njima ne bi bio asfalt, nego narandžaste ploče, nešto kao kaldrma. Takve ploče su i na nekim biciklističkim stazama, te često u centru grada, na trgovima i sl.
Inače, stranka D66 je bila veliki zagovornik ovog ograničenja. Po riječima njihove vijećnice Melanie van der Horst, smanjiće se broj prometnih nesreća, a i one koje se dogode, biće mnogo lakše nego što je to dosad bio slučaj. Smanjiće se i buka u samom gradu, te povećati sigurnost. Ona se inače pozvala na anketu organizacije Cyclomedia koja kaže kako je čak 42 posto Amsterdamaca za smanjenje brzine, dok je jedna četvrtina u potpunosti za zabranu vozila u gradu.
Za vožnju od 50 ‘na sat’ kazna 200 eura
Međutim, razlog zbog kojeg ljudi voze 30 “na sat” čak i kad to nije potrebno su ogromne kazne koje se u Holandiji već godinama dijele kada neko prekorači brzinu. Već dan uoči stupanja na snagu odluke o ograničenju brzine, tačnije 7. decembra, cijeli je grad bio pun plavih civilnih kombija, koji inače pripadaju policiji i imaju kamere u sebi. Postavljeno je i još stacionarnih kamera po cijelom gradu i očekuje se da će ova mjera donijeti mnogo novaca u javnu kasu.
Kazna za samo pet “na sat” prekoračenja je 36 eura plus devet eura administrativnih troškova. Taj iznos se uvećava što je prekoračenje veće, pa se 10 km/h kažnjava sa 77 + 9, a 20 km/h čak 209 + 9 eura. Ovi iznosi su za nekoliko eura i veći ako se radi o tzv. zoni 30, što će sada postati gotovo svaka zona u gradu. To praktično znači da, ukoliko neko zaboravi da se tom dionicom vozi maksimalno 30 km/h, te ukoliko i dalje vozi 50 km/h, platiće 228 eura kazne. (Bitno je reći da određene kamere imaju moć detektovanja korištenja mobitela, vezanja pojasa ili prolaza kroz crveno svjetlo.)
Nepraktična rješenja
I ne bi to bilo uopšte diskutabilno kada semafori po gradu ne bi bili pametni, odnosno tzv. smart traffic lights, koji nekad propuste i po 30, a nekad samo jedan automobil. Tako se vrlo lako može desiti da neko prođe kroz crveno, a da toga nije ni svjestan, jer je recimo navikao da na tom semaforu može proći više automobila. Ista stvar se dešava i s brzinom jer nijedan tempomat u automobilu nije moguće podesiti na 30 km/h, nego uglavnom tek iznad 45 km/h. To u praksi znači da je potrebno uvijek gledati u brzinomjer, jer ako se desi da vozimo samo nekoliko kilometara više, slijedi nam ogromna kazna. A nije baš da smo nekoga ugrozili ako vozimo npr. 40 km/h, niti da se radi o nekom težem prekršaju.
Tokom vikenda, otkako traje nova mjera, provozao sam se gradom kako bih se upoznao s ulicama u kojima je maksimalna brzina smanjena. Iako su mjesecima prije toga postavljene oznake, ipak je prirodnije kada se to vidi na licu mjesta. U mom kvartu ograničenje i nekako ima smisla jer se uglavnom odnosi na ulice u kojima ima mnogo ljudi, osim jedne dionice koja prolazi kroz park i gdje je kolovoz fizički odvojen i od biciklista, a i od pješaka. Tu se bukvalno osjećate kao da automobil i ne ide, a nema nijednog razloga za ovo ograničenje, dok recimo pored škola uvijek ima mnogo automobila, i 50 km/h je prebrzo. Dobra stvar je što su vozači uglavnom navikli na bicikliste, ali i na pješake, mada uvijek ima i onih koji ne poštuju ništa, koji voze preko dozvoljene brzine, parkiraju tamo gdje nije dozvoljeno, ne puštaju pješake, koriste telefon u vožnji itd. Imam utisak da je sve sporije nego inače, ali moguće je da test ipak na kraju uspije, ukoliko ljudi dobro nauče gdje je 30, a gdje 50 “na sat”. (Gledajući prosječnu brzinu, ne bih rekao da će biti mnogo niža od tačke A do tačke B.)
Cilj je čist zrak
Sve je ovo još jedna u nizu mjera koje su zamišljene da se korisnici automobila otjeraju iz grada, te da koriste bicikl, javni prevoz ili motocikl. Sve bi to bilo sjajno kada bi javni prijevoz bio malo jeftiniji, kad karta ne bi koštala 3,40 eura, te kad bi tramvaji, metroi i autobusi vozili češće. Ovako su ogromne gužve i u njima, a posebno se to odnosi na metro, koji saobraća ponekad i tek svakih 15 minuta, što je za državu s ovolikim brojem ljudi jednostavno prerijetko. Nije problem samo loš red vožnje, nego i manjak vozača, pa tako gradska kompanija konstantno pokušava naći novo osoblje. Danas svako može postati tramvajdžija, uz obuku koju snosi sama firma.
Automobili će na kraju vjerovatno u potpunosti prestati saobraćati centrom grada. Već u 2025. godini Gradsko vijeće planira dozvoliti samo dostavnim vozilima, skuterima, biciklima i automobilima s tzv. nultim emisijama da saobraćaju ogromnim dijelom grada. Cilj je čist zrak i čini se da automobilima neće biti dobrodošlice. Izuzetak će biti vozila javnog prevoza, ali čak i autobusi u ovom gradu uglavnom saobraćaju na struju. Oni će i dalje moći da voze 50 km/h u svim zonama, a za nadati se da pješaci neće zbog toga nastradati, očekujući da svi voze sporije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.