Iz današnje perspektive djeluje pomalo nevjerovatno, ali prvi Palestinac kojega sam upoznao u životu bio je Mahmoud Darwish. Najveći pjesnik svog naroda bio je prvi čovjek koji mi je o palestinskoj borbi za slobodu pričao neposredno, iz životnog iskustva, kao cjeloživotni učesnik „Nakbe“. Neke njegove riječi usjekle su mi se tako duboko u pamćenje da ih pamtim i skoro dvije decenije kasnije, ali više od svega ostalog sjećam se tog tako opipljivog stanja tragedije, koja se oko Darwisha širila kao neka vrsta gotovo vidljive aure.
Kada smo se popeli na jedno od brda, sa kojih se Sarajevo moglo panoramski vidjeti, Mahmoud Darwish je bio dugo vremena samo nijem. Gledao je grad i ćutio neku svoju unutrašnju muku, tako veliku, duboku i potresnu da ga čak ni pogled na prizor u kojem je, bilo je očito, uživao nije mogao natjerati da od sebe odvoji neku rečenicu radosti. Za njega je cijeli svijet bio jedna neprekinuta tragedija progona i bez obzira gdje se nalazio činilo se kao da nije u stanju „do kraja“ uživati u životu.
Razgovori sa Mahmoudom Darwishem bili su zanimljivi na jedan neviđen način, jer to je bio čovjek koji je u svaku priču unosi stanovitu dozu tragičnog patosa. Šta god da je bila tema razgovora, on je priči davao jednu sasvim drugačiju dimenziju, ton na koji mi u Bosni, ipak, nismo bili naviknuti. Ozbiljnost života bila je njegovo najdublje ljudsko uvjerenje i stekao sam dojam da ne voli „gubiti vrijeme“ na profane „male“ razgovore. Nije mnogo držao do svog statusa „velikog pjesnika“, prema tome je bio gotovo hladno ravnodušan, ali ozbiljnost s kojom je pristupao životu svjedočila je toj muci života, tragediji iz koje nije nalazio načina da se isključi.
Palestina u snovima
Pamtim da je jednom, dok smo sjedili u restoranu zgrade Društva pisaca, pomalo iznebuha, što bi se reklo, Darwish održao kratku besjedu. Ne znam šta je bio povod, ali veoma je nadahnuto pričao o poljima narandži i mirisu soka od cijeđenog nara. Mislim da je tog dana, s nekim bosanskim pjesnicima, odlazio u Hercegovinu i da ga je taj predio podsjetio na Palestinu njegovog djetinjstva. Pričao je o sitnicama prošlog života kao o nečemu što niti je stvarnost niti fikcija, o stvarima koje su nestale i koje postoje samo u mislima onih koji ih sanjaju, nekad kao radosni snovi ushićenja, a nekada kao najmučniji košmari.
Govorio je tiho, nenametljivo, povučen u sebe, zamišljen, govorio je kao neko ko pokušava da se oslobodi slika koje ga tište, ali ne uspijeva pronaći prave riječi. Mislim da mu se sviđalo što su slušaoci razumjeli njegovu rastrzanu i fragmentiranu pripovijest, jer je i među njima bilo onih koji su izgubili kuću, grad, zavičaj. Možda je to bila jedina publika na svijetu, osim one sačinjene od palestinske dijaspore, koja je razumjela bol njegovog gubitka, jer i Bosna je imala svoju „nakbu“, svoje „izgubljene“ gradove i prošlost koja će jednom potpuno izblijediti.
Mahmoud Darwish nije izgledao onako kako smo zamišljali da izgledaju Palestinci. Uvijek odjeven u skladne kombinacije, u košulji, često sa kravatom, izgledom je podsjećao na američke borce za građanska prava. Samo što za razliku od njih nikada nije galamio, niti podizao glas, govorio je uvijek gotovo tiho, ravnolinijski nastojeći bez tjelesnih gestikulacija objasniti neku kontemplativnu misao. U rijetkim trenucima kada bi se smijao razvlačio bi usne preko cijeloga lica, ali čak bi i tada njegovoj pojavi nedostajala nota bezbrižnosti i opuštenosti.
Pamtim dobro da je izbjegavao razgovore o politici, sluteći da se u Sarajevu i Bosni na tragediju njegovog naroda gleda sa nekom akutnom nezainteresiranošću. Volio je postavljati neprimjetna, nenametljiva pitanja o ratu pažljivo slušajući kako bosanski pjesnici „hvalisavo“ prepričavaju događaje recentne historije.
Divio se ‘čudu bosanskog otpora’
U nekoliko je navrata Darwish, iskreno, izrazio divljenje snazi i veličini „bosanskog otpora“ govoreći kako je država koju imamo „velika pobjeda bosanskog naroda“. Nismo ga razumjeli. Mi smo svi, tada, govorili samo o državi koja je nefunkcionalna, o „luđačkoj košulji Dejtonskog mirovnog sporazuma“ koja nam je svima navučena. Na naše primjedbe, iz političke pragmatike, uglavnom je šutio, što sam razumijevao kao jednu vrstu pristojnosti. Nisam mogao dokučiti šta on zapravo misli o državnom uređenju Bosne i Hercegovine, makar je u nekoliko navrata jasno rekao da smo „izborili nešto za šta se Palestinci i dalje bore“.
Dobro pamtim, sasvim jasno, da smo jednom prilikom, bila je noć, na istom mjestu, u restoranu Društva pisaca, razgovarali o načinu na koji zapad posmatra muslimane. Pozivao sam se najviše na Edwarda Saida i druge postkolonijalne teoretičare kulture, a Darwish, koji je uživao u toj vrsti intelektualnih razgovora, nastojao je za svaku filozofsku sentencu pronaći živu književnu sliku, nastalu kao odraz stvarnosti. Kada bi pominjao nekog palestinskog ili arapskog pjesnika, znajući da je na našem podneblju nepoznat, uvijek bi o njemu govorio kao o nekom poznaniku, osobi s kojom je nekada razgovarao baš kao što je tada razgovarao sa mnom.
Imao je talenat da nešto okoštalo učini veoma „živim“ i kada bi pričao o nekom pjesniku mogli ste zamisliti istinskog čovjeka. Iz tog razgovora pamtim da je mnogo govorio o Haifi, zašto nije mi danas jasno, ali pretpostavljam da je to bio neka vrsta mitskog pjesničkog grada cijeloj njegovoj generaciji. Koliko je kasnije obrazovanje, ono koje je stekao tokom života, a koje je bilo golemo, izmijenilo sliku Haife u njegovim mislima do proporcija da je više nalikovala Platonovoj Akademiji nego stvarnom mediteranskom mjestu, nisam u mogućnosti posvjedočiti. Te je večeri o sopstvenoj poeziji govorio stidljivo, srameći se valjda nesavršenosti vlastitih stihova i stekao sam dojam da se pribojavao da ne posjeduje dovoljno veliko znanje o jeziku kako bi izrazio sve unutrašnje dvojbe i strahove.
Najbolje, do danas, pamtim blago lice Mahmouda Darwisha i oči, tamne, duboke oči koje nisu umjele lagati i skrivati, oči u kojima se mogla vidjeti sva tragedija njegovog naroda. Pamtim i ton njegovog glasa i način na koji je govorio o Raineru Maria Rilkeu i njemačkim pjesnicima kojima se divio. Pamtim da me očarala njegova intelektualnost, to je bilo nešto što nikada pije nisam vidio i što sam doživljavao samo kroz slike književnih sižea.
Darwish je bio utjelovljenje umjetnika koji bez ostatka živi svoju umjetnost. I pamtim da su Palestina i tragedija njegovog naroda bili nešto o čemu je uvijek i na svakom mjestu mislio – doimalo me se toliko opsesivno da nije umio živjeti na drugačiji način.