Treba li Crnoj Gori muzej islamske umjetnosti i kulture

Ni država Crna Gora, a ni muslimani u njoj nemaju organizovan način predstavljanja onoga što su dali Crnoj Gori, a što ne bi bi bilo korisno i lijepo samo za njih, već i za cijelo društvo.

U Baru se nalazi najveći Islamski centar u Crnoj Gori (Anadolija)

Na naslovnici posljednjeg broja Takvima (časopisa koji izdaje Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini) našla se i fotografija Husein-pašine džamija u Pljevljima, izgrađene davne 1569. godine. Nema sumnje radi se o jednoj od najljepših džamija na Balkanu i jednom od najvrednijih spomenika islamskog i otomanskog naslijeđa u nekadašnjem evropskom dijelu Osmanskog carstva.

Ova me je naslovnica opet asocirala na to da, nažalost, ni država Crna Gora, a ni muslimani u Crnoj Gori nemaju organizovan način predstavljanja onoga što su dali Crnoj Gori, a što ne bi bi bilo korisno i lijepo samo za njih, već i za cijelo crnogorsko društvo.

Muzeji islamske kulture i umjetnosti nisu nikakva novina za Evropu. Ko god je imao priliku da iole proputuje malo više Španijom, Portugalom, Italijom, mogao je saznati koliko te države polažu na to da adekvatno predstave, zaštite i valorizuju svoje kulturno naslijeđe, između ostalog i svoje islamsko naslijeđe nastalo kroz nekoliko vjekova muslimanske uprave na tim prostorima. Ne rade to samo zbog prihoda od silnih turista koji se slivaju u ove zemlje, iako ni taj motiv nije zanemarljiv. Naime, ozbiljna društva su svjesna da je kulturno nasljeđe ozbiljna stvar, da se njime moraju baviti stručnjaci i da su to ulaganja koja se na ovaj ili onaj način vrate.

Pri tome, mudre države prilaze svojoj prošlosti kao i naslijeđu koje je nastalo iz njega bez predrasuda. Tako su mnogi gradovi u ovim zemljama koji već stotinama godina nemaju muslimanske stanovnike, dobili posljednjih decenija muzeje islamske kulture i umjetnosti.

Ali to su neke druge uređenije zemlje, a šta je sa Crnom Gorom?

Prva džamija i prije Osmanlija

Današnji prostor Crne Gore i islam se susreću ravno 1.182 godine. Prvi se odigrao samo dva vijeka od početka Objave Kur'ana kada su arapski ratnici, postavši gospodari mora, odlučili da se, 841. godine, iskrcaju u Budvi. Taj prvi susret islama i ovih prostora, kako je zapisano u Ljetopisu popa Dukljanina, je nažalost bio krvav i rezultirao je pustošenjem grada, ali nam je i ostavio svjedočanstvo o novoj vjeri koja dolazi sa istoka.

Takođe, ni prva džamija nije napravljena dolaskom Osmanlija, već skoro 300 godina ranije. Opet su bili u pitanju arapski mornari koji su gusarili Jadranom i tu na samoj obali negdje krajem 12. vijeka podigli prvu džamiju.

Bilo je još kontakata između islama i Crne Gore prije dolaska Osmanlija. Ipak, većina onog što  poznajemo kao islamsko naslijeđe u Crnoj Gori je iz tog perioda. Džamije, tekije, medrese, čardaci, karavansaraji, kule, mostovi, turbeta, javne česme, kaldrma… samo su neki od materijalnih ostataka tog vremena. Takođe, tu je mnogo uticaja koje na prvi pogled možda i ne  primjećujemo a to su odijevanje, kuhinja, jezik…

Mnogo razloga

Kada bismo samo nabrojali sve što je u Crnu Goru stiglo posredstvom islamske civilizacije ne bi ostao nijedan aspekat javnog i privatnog života kojem ona nije donijela neku blagodat bilo da se radi o muslimanima ili nemuslimanima.

Zato mislim da bi jedan ovakav projekat dobrodošao Crnoj Gori. Puno je razloga, a ja ću pomenuti samo one koje držim najznačajnijim:

– podigla bi se svijest o islamu kao sastavnom dijelu crnogorskog društva i kulture

– valorizovalo i zaštitilo bi se kulturno naslijeđe Crne Gore

– obogatila bi se turistička ponuda

– povećala bi se saradnja sa islamskim svijetom.

I najvažnije, obogatila bi se kultura Crne Gore kao, po meni, najvažniji garant identiteta i samobitnosti ove zemlje.

Ne može preko noći

Da se razumijemo, ovakav grandiozan poduhvat se ne radi preko noći, niti se odluka donosi preko noći. Ovo bi zahtijevalo višegodišnji ozbiljan rad i angažovanja onih koji se najbolje razumiju u ovu oblast. Ovo mora biti lišeno i dnevne i visoke politike i ostati isključivo stvar kulture jer samo tako bi se moglo postići ono što treba biti osnovni cilj: prezentacija kulture i umjetnosti.

Tu je naravno i potreba da se u Crnoj Gori smanje predrasude koje, nažalost, iako ih je svaka vlast negirala, objektivno postoje.

Samo upoznavanje sa onim “drugim”, “drugačijim” i to u ovom slučaju na najljepši mogući način, vodi nas ka zaključku da je jedna od stvari koje ovaj svijet čine lijepim i podnošljivim za život upravo raznovrsnost u svakom pogledu. Naravno, ako uspijemo prevladati onaj prvi šok kada u ogledalu onom što držimo tuđim prepoznamo sebe.

Jer istina je da smo svi mi u Crnoj Gori, oprostite mi na ovoj maloj drskosti, od hrane koju jedemo, namještaja na kojem sjedimo, odjeće i obuće koju nosimo, riječi kojima zborimo pa sve do higijenskih navika, bar pomalo muslimani (kao što i svi pomalo baštinimo sve ono što su kroz historiju donijele druge konfesije i narodi).

Dakle, islam nam nikako nije stran. On je dio svih nas. Čak i onda kada imamo predrasudu, samo što bismo sa ovim shvatili da je predrasuda prema nečemu uvijek strah od onoga što nosimo u sebi i sa sobom.

Jedinstvo u razlikama

A ako nas nešto uči kako da sve to prevaziđemo na najlakši način onda su to svakako umjetnost i kultura. A ja bih to još kraće kazao – duša. Bez duše smo niko, bez duše smo ništa da parafraziram Caneta iz Partibrejkersa.

Do te duše ćemo jedino doći ako sve svi zajedno budemo oplemenili onim što zovemo jedinstvo u razlikama.

To je ispit na kojem pada ili prolazi priča o putu i civilizovano i napredno društvo.

Ovakva jedna institucija, siguran sam, pomogla bi nam da brže pređemo taj put.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera