Moj sinčić Iyas napunio je tri mjeseca, a moj nećak Ezz mjesec.
Ovo je moje pismo njima:
Dragi moji Iyas i Ezz,
jasno mi je da osjetite da nešto nije u redu. Vaše reakcije na eksplozije su opipljive – tresete se i plačete sa svakim udarom.
Ponekad tražite odgovor na našim licima, uznemireni stalnim bombardovanjima i avionima koji nadlijeću noću.
Drage moje bebice,
pišem vam ovo pismo s nadom da ćete odrsasti u sigurnom svijetu i pročitati ga. Ali, nažalost, to je neizvjestan ishod. Trenutna situacija me tjera da zabilježim ovo svjedočanstvo za vašu generaciju.
Dok gledam u vaše oči, zamišljam prijevremeno rođene bebe u bolnici Al-Shifa koje premještaju, ugrožavajući im život.
Svijet se pretvorio u groblje za najnevinija bića. Razmišljam o bolnim pričama roditelja koji ne mogu doći do djece koja ih čekaju zbog kopnene invazije ili, još gore, onih koji su raseljeni ili ubijeni.
Dječice moja, srce mi jeca. Svaki dan u bolnici lijem suze zbog djece koja odrastaju u ovom haosu. Plačem dok ih gledam kako se smiju u improvizovanim šatorima, nesvjesni tragične katastrofe koja se dešava oko njih – stvarnosti koju će tek u budućnosti shvatiti.
Voljeni moji,
vaša dobrobit u ovim tragičnim okolnostima brine nas, vaše roditelje.
Prošle sedmice nismo mogli shvatiti zašto neprestano plačete, dok bol u naninom bubregu nije otkrila uzrok – nečista voda. Iako smo svjesni svega, nismo imali alternativu do tražiti čistu flaširanu mineralnu vodu za vas.
Svakodnevno idem u bolnicu koja je moje radno mjesto trenutno, na kojem kao novinarka tražim informacije o bilo kakvim dostupnim izvorima vode.
Radost koju osjećam kad se vratim kući s vodom podsjeća na sreću koju izaziva posjedovanje ogromnog blaga, što je oštri podsjetnik na haos koji okružuje najosnovniju potrepštinu – vodu.
Ne vlada samo nestašica vode. Brinemo se i zato što se troše zalihe hrane i pelena za vas. Ali Iyase, morali smo ti promijeniti hranu za bebe koju jedeš jer tvoje nije bilo, što ti možda trenutno stvara neugodu.
Dok se borimo protiv žeđi i gladi, razgovor o najprikladnijoj hrani za bebe za tebe izgleda kao luksuz. Sve se sada vrti oko sprečavanja gladi.
Želim vas upoznati sa ovim „divnim“ svijetom koji svjedoči našoj borbi pod raznim sredstvima genocida.
Osim nestašice vode i hrane, već duže od mjesec nemamo struje, interneta, komunikacijskih mreža, artikala u supermarketima, hljeba ili goriva.
Stalni zračni napadi uzrokuju beskrajno krvoproliće, ciljajući svaki aspekt života, čineći svijet nesigurnim za nevine bebe poput vas.
Svaki dan u bolnici gledam kako tijela motaju u krvave pokrove – žene, muškarce i starije – ali najteže je gledati tijela djece. Bebe se ovdje prije upoznaju sa zvucima raketa nego melodija dječijih pjesmica.
Raseljeni, odsječeni, ožalošćeni i opkoljeni – tako narod Gaze izdržava izraelsku agresiju koja je u toku.
Dušice moje,
ovo je možda moje posljednje pismo. Zapamtite da ne trebate oprostiti onima koji su tiho gledali našu patnju. Život je u Gazi uvijek bio izazovan, ali nastojali smo živjeti, sanjati i napredovati. Sada žaljenje zasjenjuje svaki trenutak koji smo zamišljali o donošenju vas na svijet i u bolji život.
Kada vas gledam kako se smiješite i držite me za ruku, srce mi se slama. Gotovo da se i ne nadamo boljoj budućnosti; budućnost izgleda obećava samo još patnje.