Prvi put sam posjetio Norvešku marta 2013. godine. Tada smo i supruga i ja bili, što bi se u Bosni reklo, frontalni kokuzi. Ipak, između studija i rada u kafiću, uvalili smo se u neki minus na kreditnim karticama, našli jeftine aviokarte i odlučili posjetiti moju familiju u Trondheimu. Računali smo da ne plaćamo spavanje, a za hranu ćemo se nekako snaći, misleći da nema šanse da je skuplje od Holandije.
I tu smo se prevarili.
Tada je jedan euro vrijedio otprilike sedam kruna, a kada bismo ušli u restoran ili prodavnicu, iskreno bismo mislili da je u pitanju greška. Sjećam se da smo jedan ručak za troje platili oko 160 eura. Sve nam se činilo preskupo, od piva koje je deset eura do kafe koja je koštala pet ili šest, ali i pored toga, već tada smo zavoljeli Norvešku toliko da ćemo joj se uvijek vraćati, i to ne samo zbog haskija koji su nas vukli na sankanju, nego i zbog skroz drugačijeg načina života, nečega što u ostatku Evrope nismo vidjeli.
Moj drug Adnan je tada postao svjež doseljenik u Bergen, i pitao sam ga kako izdrži skupoću, na šta mi je rekao kako u Norveškoj uvijek platiš više, ali i dobiješ više. “Ako si naručio kapučino za pet eura, znaj da ćeš dobiti najbolji, i neće ti trebati još jedan”, govorio je.
Gume mogu i do Arktika
Nakon što smo proveli ljeto u Bosni, radeći od kuće, morali smo se vratiti u Holandiju zbog škole. Starija kćerka puni pet godina i otad je obavezna redovno pohađati nastavu. Nakon samo tri dana, počeo je jesenski raspust. Aviokarte su uvijek skupe tokom raspusta.
Početkom oktobra sam s rodicom podijelio tekst o cestovnoj infrastrukturi na Balkanu, a ona mi reče kako svugdje idemo, ali nikako da dođemo opet do Trondheima.
Iako zvuči ludo na prvu, sjeli smo u auto i odvažili se na putovanje prema sjeveru, s petogodišnjakinjom i šestomjesečnom bebom. Dan prije sam se pobrinuo da mi moj lokalni majstor Ibro zamijeni gume i postavi zimske. Kaže da imaju odličnu šaru iako im je treća godina i da slobodno krenem – ako želim i do Arktika.
Najprije sam mislio ići preko Švedske, iako od Amsterdama do Trondheima ima preko 2.000 kilometara. Ne bi bilo prvi put da dnevno prelazimo 1.000 kilometara, a i interesantno je vidjeti most Oresund, tako da sam računao kako se s jednim spavanjem može bez problema stići. Ipak, beba ne pita kad može jesti, nego sama bira kad će dojiti, a kad će plakati, tako da sam ostao uskraćen za vozačke sposobnosti moje žene. Morali smo promijeniti plan.
Znam da je rođak išao iz Sarajeva do Trondheima prije nekoliko godina i da je bez znanja engleskog i korištenja navigacije stigao za četiri dana. Tad mi je ispričao kako su promašili trajekt za nekoliko minuta, a da su hotele nalazili usput. To mi u ovom digitalnom vremenu zvuči nevjerovatno, iako sam i sam nekad tako putovao. Sad mi je u džepu i na jednom uređaju i navigacija, i muzika, i Željina utakmica preko Moje TV, ali i baza podataka hotela, bankovni račun, kartica, aplikacija za mršanje, Shazam, radio, prevodilac, Flitsmeister (aplikacija za upozorenja na radare), Netflixova videoteka i mnogo toga drugog. Na taj uređaj me obično i zovu, a da mi je neko ‘90-ih rekao da ću sve ovo imati u telefonu, smijao bih se.
Kruzerom od Frederikshavna do Osla
Tako sam na telefonu pronašao i kruzer koji ide iz Kopenhagena za Oslo i to traje čak 19 sati. Rodica, inače bivša mornarka, mi je objasnila kako kruzeri namjerno idu sporije da bi se na njima potrošilo što više novaca. Meni je poslužio samo za spavanje, a za iznenađujuće jeftinu cijenu smo dobili kabinu sa četiri kreveta u koju je mogao stati i dječiji krevetac.
Pošto sam godinama radio u turizmu, i znam većinu trikova, uvidio sam da je najjeftinije kupiti kartu u norveškim krunama. Ukrcali smo se u Frederikshavnu, gradiću na sjeveru Danske, i to u ponoć, a do njega nam je trebalo tačno 1.000 kilometara. Za kabinu i automobil smo platili oko 900 kruna (76 eura), što je ekvivalentno trošku za gorivo koje smo uštedjeli. Odlaskom na trajekt put se smanjuje za otprilike 600 kilometara, a nije potrebno plaćati ni spavanje jer ga na brodu imate. Doplatili smo za doručak tako da smo spremni dočekali ulazak u Oslo.
Tu me dočekalo iznenađenje. Policija me zaustavlja i kaže da će uraditi brzinski test na drogu. Sjetio sam se priča o skandinavskim kruzerima gdje se pije do iznemoglosti, a to sam mogao i vidjeti tokom ponoćnog obilaska broda, ali me opet iznenadilo da zaustavljaju vozača s dvoje male djece. Pitao sam kako su me odabrali, na šta su mi rekli da su dosad zaista vidjeli svašta.
Kilogram lososa i kilogram irvasa dnevno za haskija
Alkohol je inače u Skandinaviji veoma skup. Iako je norveška kruna dosta pala u odnosu na 2013. godinu i sada iznosi oko 11,5 kruna za euro, i dalje se mora izdvojiti preko 100 kruna (8,5 eura) za jedno piće. Ostalo se činilo jeftinije nego prije 10 godina. Ako je tada bilo potrebno 150 eura za ručak za troje, sada se može pristojno ručati za 100, pa čak i manje. Kvalitet hrane je na visokom nivou, valjda iz razloga što nema mnogo ljudi, pa nema ni masovne proizvodnje.
Nakon dugo vremena sam se sjetio kakvog bi okusa trebalo da bude piletina, a kakvog određene vrste ribe. Riba nije skupa i jede se na svakom koraku, ljudi je pripremaju na razne načine, a najviše se jedu bakalar i losos. Lososa ima u velikim količinama, a njime se hrane i psi haskiji kojih ima mnogo na planinama i u polarnim područjima. Jedan haski pojede kilogram lososa i kilogram irvasa dnevno, a kada pomislim na doživljaj sankanja s njima po snijegu, osmijeh mi se odmah razvuče od uha do uha; to je definitivno najbolje turističko iskustvo koje sam doživio: tri sata sankanja sa tim predivnim bićima, uz pauzu za čaj i užinu.
Vožnja od Osla do Trondheima traje između šest i osam sati, zavisno kojim putem idete. Ograničenja su prilično striktna, oko 80 km/h, a na autoputu nešto više i s tim ograničenjima trošite najmanje goriva. Pošto već u oktobru na cesti ima mnogo leda, sasvim je logično da je to tako, a mi koji imamo samo zimske gume moramo biti posebno pažljivi. Skandinavci često voze s gumama koje imaju eksere, pa se to i dodatno čuje, ali nakon sedmice provedene na minus sedam, gdje nema previše sunca i gdje se sve ledi preko noći, postalo mi je jasno zašto imaju takve gume.
U mnogim gradovima se ne ohrabruje vožnja neelektričnih vozila, a u samom centru Trondheima ne možete parkirati ni u jednu garažu ako vozite automobil koji ide na neko gorivo. Pošto nisam imao drugu opciju, ipak sam ostavio automobil u jednoj od garaža. Kazne nije bilo, vjerovatno jer imam strane tablice koje se ne mogu pročitati, ali mi je bilo malo smiješno voziti na ekserima i uništavati asfalt, a pridržavati se ekoloških standarda i zabranjivati čak i vozilima na plin da uđu u javnu garažu.
Propalestinski demonstranti na ulicama Trondheima
Sam Trondheim je miran grad u kojem nema mnogo ljudi, ali koji opet ima sve. Na svakom koraku su restorani i prodavnice, a svako mjesto je prilagođeno slabije pokretnima. Dio za presvlačenje beba se podrazumijeva, a WC je svugdje besplatan i čist. Imali smo i sreću da skoro svaki dan bude vedro, pa smo vidjeli i polarnu svjetlost s balkona. U Trondheimu to nije najčešća pojava, posebno u odnosu na sjevernije gradove, ali se opet ponekad može vidjeti. Tu noć sam uspio snimiti i manju grupu demonstranata koji su pozivali na prestanak rata u Gazi, a plakatima su oblijepili cijeli grad, nazivajući Izrael agresorskom državom.
Snijeg koji je počeo padati nije mi išao na ruku u vožnji nazad prema Oslu. Povremeno bi automobil zaplesao po cesti, a posebno me bilo strah na magistralnim cestama, dok mi kamion ide u susret. Iako svaki malo bolji automobil ima sisteme protiv proklizavanja, pa i naš Peugeot, nije mi se isprobavala ispravnost.
Krajolik koji krasi sve norveške puteve je prosto neopisiv. Oko vas su rijeke, šume, jezera, mostovi, snijeg, sunce, ledeni vodopadi – i sve to u isto vrijeme. Tu i tamo se nađe i pokoja benzinska pumpa na kojima možete kupiti svježe vafle sa smeđim sirom ili džemom od jagode, te popiti dobru kafu od 40-ak kruna (3,4 eura). I na tim pumpama se podrazumijeva pristup za invalide, te prostor za presvlačenje djece, ali nema keša, i gorivo je moguće platiti samo karticom – unaprijed. Interesantno je spomenuti da za 11 dana nisam izvadio nijednu jedinu papirnu novčanicu, niti ugledao norveške ili danske krune. Sve sam isključivo plaćao karticom i na mnogim mjestima keš nije ni bio moguć.
Najviša drvena zgrada na svijetu
Vozeći nazad, pronašli smo i restoran gdje se služe burgeri od divljači u sosu od malina, a ako želite prespavati na putu, jedan od najmirišljavijih hotela u kojima sam ikad odsjeo je Wood Hotel u Brumunddalu. To je u trenutku izgradnje bila najviša drvena zgrada na svijetu. Miris drveta se osjeti i unutra i vani, a prosto je zapanjujuće da toliko zdanje može izdržati tu visinu. Tu smo upoznali Sabinu, recepcionerku koja je govorila naš jezik i koja nam je dala malo bolju sobu nego što smo rezervisali.
Sutrašnji put za Oslo je pomalo izgledao kao apokalipsa. Na određenim dijelovima puta je bilo toliko leda da sam vozio upola sporije nego ostali, a tada sam i ja poželio imati gume s ekserima. Pri svakom stajanju bismo se smrzli čak i na samom kratkom izlasku, pa sam se sjetio parole jednog poznatog norveškog brenda koji proizvodi odjeću: Ne postoji loše vrijeme, nego samo nedovoljno topla odjeća. To i jeste otprilike taj na početku spomenuti drugačiji način života.
Norvežani su stopljeni s prirodom, iako surovom, ali su iz nje iskoristili sve što su mogli. Bilo je lijepo dok je trajalo, a naredna posjeta Norveškoj će, nadam se, biti nekad na ljeto, pa da tada osjetim kako je to kad nikad ne padne mrak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.