Stotine ljudi su ubijene u izraelskom bombardiranju, a jedna porodica se skriva u slabo osvijetljenoj prostoriji usred rata koji se nadvio nad njima.
Naše mirno jutro u Gazi iznenada je prekinuto nemilosrdnim bljeskovima vatre i gromoglasnim eksplozijama, koje su ogrnule više od 2,3 miliona stanovnika oblakom opasnosti i zbunjenosti. Dok se pojačavao zvuk vojnih aviona iznad nas, moja uznemirena porodica i ja smo potražili zaklon, zbijeni zajedno u slabo osvijetljenoj prostoriji, nadajući se, možda nerazborito, da je to najsigurnije mjesto u našem domu.
Dok smo silazili stepenicama do te prostorije, pored mene je išla moja supruga, širom otvorenih očiju i drhteći. Uporno je ponavljala da smo na sigurnom, ali drhtaj u njenom glasu odavao je uznemirenost koja ju je obuzimala.
Strah na licima članova moje porodice
Dok sam i sam pokušavao prenijeti osjećaj nade, nisam mogao ne primijetiti strah urezan na licima članova moje porodice i opipljivu ranjivost koja je lebdjela u zraku. Moja majka, čije su bore bile svjedok životnog vijeka ispunjenog borbama s Izraelom, držala je mog dvogodišnjeg sina, njeno jedino unuče, pokušavajući ga zaštititi od zaglušujuće buke vani. Njene šapatom izgovorene riječi utjehe bile su nježno nastojanje da buka borbenih aviona F-16 koji su nadlijetali ode u drugi plan.
Svi smo se okupili u toj prostoriji – moji roditelji, supruga, sin i sestra. Naši glasovi, koji su nekad bili ispunjeni jutarnjim smijehom i znatiželjom, sada su govorili prigušenim tonom koji je odražavao potisnute suze i tihe molitve.
Izvan našeg skloništa vijesti su donijele upečatljive slike razaranja, sa stambenim zgradama koje su padale poput drevnih ruševina i oblacima prašine i dima koji su ispunjavali zrak. Svaka je eksplozija slala podrhtavanja kroz tlo ispod nas, dok su povici ljudi na ulicama i huka borbenih aviona iznad nas pojačavali našu kolektivnu zabrinutost.
U tom nadrealnom trenutku, držao sam se uvjerenja da moj glas ne samo da je moje uže spasa, nego i poveznica sa svijetom koji je često okretao glavu pred našom borbom. Kao novinar i pisac koji je nekim čudom preživio pet razornih ratova s Izraelom, znam da je moj glas veza sa svijetom koja može barem pomoći da se pojačaju naši pozivi upomoć.
Ujedinjeni protiv napada okupatora
Tokom dana, svakih nekoliko sati, razmjenjivali smo telefonske pozive, kontaktirajući drage osobe širom grada. Komšije su međusobno provjeravale kako su, a čak su i neznanci razmjenjivali riječi solidarnosti i ohrabrenja. Dok ovo pišem, još se držim, iako sam duboko zabrinut da bismo mogli postati meta svaki čas. U svakom trenutku.
Ali, ispod ove maske hrabrosti, nakon što smo izdržali dan nemilosrdnih sukoba, ne možemo poreći danak psihičke iscrpljenosti koja je prisutna. Strah se još vidi u očima onih koji su svjedočili ranim satima sukoba i odjeci eksplozija proganjaju naša srca. Svaki trenutak je sada bitka protiv tuge i težina nesigurnosti snažno nas pritišće.
Ipak, u Gazi su jedinstvo i žilavost postali jedina utjeha ljudima. Usred straha i razaranja, glasovi nade i riješenosti šaputali su dok je noć prolazila. To je svjedočanstvo nepokolebljivog duha Palestinaca – koji zajedno stoje širom okupiranih teritorija, ujedinjeni protiv napada okupatora.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.