Cijela Gaza je tog petka izgubila kontakt sa vanjskim svijetom, a stanovnici opkoljene enklave izgubili su kontakt jedni s drugima.
Moja porodica i porodica mog amidže skupila se u jednoj prostoriji u njegovoj kući u kampu Maghazi. Evakuisani smo iz zapadnog dijela i prema izraelskoj naredbi preselili u južnu Gazu. Izrael, naravno, tvrdi da je te naredbe izrekao zbog naše sigurnosti, ali kao neko ko je preživio barbarsku agresiju na Gazu mogureći da je priča o relativnoj sigurnosti u južnoj Gazi mit.
Jednostavan je razlog zbog kojeg smo se svi skupili u jednoj sobi: ako, ne daj Bože, poginemo tokom bombardovanja, neka nas zajedno. Niko od nas ne želi da drugi sam ponosi teret bola i tuge.
Oproštaj u tišini
Rutinski sam te večeri uzela svoj laptop kako bih provjerila da li je baterija puna, što bi mi omogućilo nastavak novinarskog rada. Samo nekoliko trenutaka ranije sam sa kanadskim novinarom razgovarala o strašnim okolnostima u Pojasu Gaze. Moj otac je u međuvremenu telefonski razgovarao s mojim bratom Adhamom, koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, pokušavajući ga uvjeriti da smo sigurni.
U istoj prostoriji je moja rodica Reem pažljivo čitala vijesti na Telegramu, informišući nas o lokacijama u i oko Pojasa Gaze koje su bile mete napada, kako bismo mogli pokušati doći do naših voljenih koji žive u tim područjima.
U drugom uglu sobe, moj mlađi brat, koji ima samo 13 godina, igrao se sa sinom mog rođaka Hammouda koji će narednog mjeseca napuniti dvije godine.
Zatim je, odjednom, moja internet veza pala i ja sam drhtavim glasom upitala: “Ima li neko problema sa internetom?”. U istom trenutku moj otac je rekao: “Izgubio sam kontakt s Adhamom”, a moj amidža je dodao da nema signala na telefonu.
Preostao nam je radio kao jedino sredstvo komunikacije. Kada smo ga uključili i čuli Al Jazeerinog spikera kako javlja da je Izrael u cijelom Pojasu Gaze prekinuo komunikacije i pristup interneta zanijemili smo od šoka. Razmišljali smo o motivima Izraela da nas izoluje od ostatka svijeta.
Neki su bili uvjereni da nas žele izolovati kako bi nastavili vršiti zločine daleko od očiju međunarodne zajednice. Neki su se čak pitali da li je možda posljednja noć koju ćemo provesti živi.
Gledali smo jedni u druge, opraštajući se u tišini.
Nemoć da se svijetu prenese istina
Obuzela me je zabrinutost za moje prijatelje izvan Gaze. Razmišljala sam o tome kako se osjećaju i pate jer nemaju mogućnost saznati jesam li na sigurnom. Brinula sam se i za članove porodice koji su odlučili ostati u nesigurnijim regijama Gaze, odbijajući da se presele na jug. Teško mi je bilo razmišljati i o mojim novinarskim obavezama, znajući da sam, zbog prekidanja komunikacijskih i internet veza, nemoćna prenijeti ostatku svijeta istinu. Kombinacija bespomoćnosti i straha koji me obuzeo bili su prava agonija.
Uzeli smo Kur’an, tražeći utjehu za nađe duše, i dovili smo, moleći Boga da zaštiti nas, naše domove i naše najmilije.
Spavanje nije bilo opcija te noći, jer je artiljerijsko granatiranje nemilosrdno nastavljeno, bez trenutka predaha. Krhotine od eksplozija završile su i u vrtu naše kuće. Zvukovi projektila bili su zastrašujući, ali najjezivije je bilo to što nismo imali pojma koga i šta ciljaju i ko je postao žrtva ovog besmislenog nasilja.
Od prvog dana izraelske agresije na Pojas Gaze ovisili smo o LED svjetlu. Kako je vrijeme prolazilo, tama je postajala sve jača, a naše svjetlo sve slabije, dok smo se mučili da napunimo bateriju koja je napajala našu LED diodu.
Pokušajte shvatiti sa čim se Gaza suočava: potpuni mrak, neprekidno bombardovanje, izolacija od naših članova porodice i prijatelja i izolacija od cijelog svijeta.
Bila je to najduža noć u mom životu, obilježena iznenadnom izolacijom od svijeta. Uslijedilo je teško bombardovanje područja Maghazi, područja udaljenog od dijelova iz kojih je Izrael naredio evakuaciju.
Sve je pretvoreno u ruševine
Dan prije ove tragedije, prije nego su prekinuti komunikacijski kanali i pristup internetu, okupacijski avioni bombardovali su kuću mojih rođaka u izbjegličkom kampu Maghazi, pri čemu je poginulo devet osoba, među kojima je sedmero djece.
Među onima koji su u strahu bježala ulicama su i moji rođaci. S njima je bila starija majka, koja je izgubila sina, snagu i unuke. To je predivna žena koju cijenim. Viđala sam je nasmijanu i slušala njene priče iz djetinjstva.
Moj brat Karam, koji je nekoliko dana prije izraelske agresije na Gazu upisao doktorski studij, prevozio je povrijeđene svojim automobilom. Danas su oba univerziteta pretvorena u ruševine.
U noći sa srijede na četvrtak, 26. oktobra, izraelski okupatori gađali su jedinu pekaru u kampu Maghazi, čime je broj pekara bombardovanih širom Pojasa Gaze tokom ove agresije porastao premašio 11. Evidentno je da je izraelska strategija u ovom ratu istrebljenje i izgladnjivanje.
Tokom konkretno ovog napada, u žurbi nam uzela svoju torbu za evakuaciju u kojoj su se nalazili samo moj pasoš i lična karta, spremna da ponovo pobjegnem, Međutim, ovog puta nisam bila sigurna gdje bih mogla potražiti utočište.
Tragično, u bombardovanju pekare poginulo je najmanjee deset nevinih civila. Krhotine granata u tom napadu dospjele su do škola UNRWA u kojima je smješteno oko 6.000 Palestinaca raseljenih iz sjeverne Gaze, pri čemu je jedna osoba u školi poginula.
Ovo je samo mali pogled na iluziju “sigurnosti” koju Izrael, kako tvrdi, nudi u južnom Pojasu Gaze.
Nastavak agresije bez ikakve odgovornosti
Kada je u Gazi konačno ponovo uspostavljena internet konekcija, nisam se radovala. Umjesto toga, preplavio me osjećaj straha. Odmah sam uzela mobitel kako bih provjerila svoje prijatelje i članove porodice, strahujući da su možda povrijeđeni ili da im se dogodilo nešto gore. Imala sam razloga za strah: 22. oktobra je moj kolega, prevodilac Mahmoud, tragično izgubio život u užasnom izraelskom zračnom napadu na njegovu kuću. Kompletna njegova porodica nemilosrdno je ubijena – otac, brat, sestre i njihova djeca.
Ušla sam na društvenu mrežu X, nekadašnji Twitter, kako bih shvatila šta se događalo u Gazi tokom prethodna dva dana koliko sam bila izolovana od svijeta, čitajući tvitove mojih prijatelja koji su opisivali užase koje su proživjeli tokom nemilosrdnih bombardovanja.
Očajnički sam željela saznati više o političkim dešavanjima i razmjerama razaranja u Gazi, nadajući se bilo kakvoj vijesti o prekidu vatre i kraju nemilosrdnih masakara nad Palestincima u Pojasu Gaze, dok je Izrael, bez ikakve odgovornosti, nastavio sa svojom agresijom. Bilo je obeshrabrujuće čuti da se brutalnost bombardovanja nastavlja, bez naznaka rješenja na vidiku.
Svijet možda nikada neće shvatiti užasavajuću stvarnost gdje gotovo četiri duga sata čekate u redu da biste dobili hljeb vrijedan dva dolara, da bi potom ta pekara bila pretvorena u ruševine. Suočeni s takvom nesrećom primorani ste posegnuti za primitivnim metodama, poput korištenja drva za potpalu kako biste osigurali hljeb za više od 50 pojedinaca zguranih u jednu dvospratnicu.
Očajničku borbu da osigurate čak i minimalnu količinu pitke vode, samo da biste preživjeli, rijetko ko može razumjeti.
A agonija izolacije od ostatka svijeta, usred nemilosrdnog napada izraelske artiljerije, mornarice i zračnog bombardovanja, krajnje je nadrealno iskustvo.