Moj učenik Yehia je preživio bombardiranje, no njegova bol je ogromna

Svi u našoj školi znaju kako je Yehia Dahdouh sin dopisnika Al Jazeere Waela Dahdouha.

Bio je u mom petom razredu prirodoslovlja u Školi sestara Krunice u Tel el-Hawi i prvi put kada sam ga prozvala da li je prisutan, brzo je ustao i rekao „Da, gospođice“. Sjećam se kako mi je poslije bilo lakše jer je bio dječak koji se jako puno smijao.

On je također nemirko koji ne može sjediti mirno i čekati odmor između časova kako bi otrčao na igralište.

A jako brzo se kreće, tako brzo da se ne bih iznenadila da se samo odjednom pojavi ispred mene, iz ničega, u bilo koje doba.

Sada je Yehia, kojem je tek 12, daleko sporiji, njegova glava je u zavojima, a srce teško. Posljednji put kada sam ga vidjela, bio je u TV prilogu na vijestima u četvrtak kada je plakao nad tijelima ubijenih majke, brata, sestre i nećaka.

Potom je stajao tokom molitve ukopa za njih, izgledajući malen pored oca i dajući sve od sebe da napravi pokrete kako treba zbog zamotanog lakta.

U srijedu su izraelske snage granatirale područje Nuseirat gdje su Yehia i njegova porodica tražili sklonište u Gazi. Yehia je preživio, ali njegova bol je sigurno nevjerovatna.

„Udobno mi je ovdje“

Yehia i ja smo napravili vezu, kao što se to obično dešava između nastavnika i djece u razredima, nasmijavao me je. Kada bi on pozvao „Gospođice!“, razvlačio se na način koji je sve u razredu nasmijavao.

Bio je poseban na neki način, voljela sam ga slušati kako se smije i kako se šali. Imao je „nadimak“ za mene, prozivao bi me po vrsti telefona koji imam.

Smijala sam se tome i činilo me je sretnom jer sam znala da, kada dijete voli nekog i ne boji se te osobe, onda može biti ono što jeste.

Njegov otac je bio jako povezan sa učenjem sina u školi i uvijek se javljao na moje pozive i poruke o Yehiji.

Kada bih mu rekla da Yehia odlično uči, a da bi mogao biti malo mirniji, smijao se i govorio: „Yehia te iscrpljuje! Pričat ću sa njim i doći ću na razgovor u školu“.

Yehia voli i poštuje svoga oca i vidjela sam kako je nakon posjete Waela postao mirniji, ali naravno da mi je nedostajalo kako me je zvao „Gospođice“.

Peti razred se završio i zamislite moje iznenađenje prvog dana naredne školske godine kada sam ušla u svoj šesti razred i tamo pronašla Yehiju, iako je trebao biti u drugom razredu.

„Dobrodošao“, rekla sam. „Zašto si prešao u ovaj razred?“

Odgovorio mi je: „Ugodno mi je ovdje, vi ste moja učiteljica, navikao sam se na vas.“

Ciljanje porodica

Djeca Gaze ne vole ratove.

Djeca Gaze vole svoje djetinjstvo i žele ga proživjeti.

Moji učenici su kao braća i sestre, ne samo drugovi i drugarice iz razreda, i to je nešto prekrasno za iskusiti. Razgovaraju nakon škole. Uvijek znaju zašto neko nije došao u školu.

Nježna i snažna komunikacija između njih me čini jako sretnom.

Kada je objavljena vijest o napadu na porodicu Wael Dahdouha, bila sam jako nervozna i bjesomučno sam tražila Yehiju u fotografijama koje su dijeljene.

Da li je dobro?

Saznala sam kako su mu ubijeni majka, brat i sestra, te kako su još neki članovi porodice pod ruševinama.

Nastavnici i nastavnice iz škole počeli su razmjenjivati zabrinute poruke. Potom smo pronašli snimak na kojem se vidi kako je u bolnici sa povredom glave.

Yehia je izgledao tako izmoreno i uplašeno na videu dok ga liječe u Bolnici mučenika al-Akse, gdje su ga ljekari morali liječiti u hodniku, bez sterilizacije, sa pogrešnom iglom da mu zašiju povredu glave – sve jer je bolnica bila toliko preopterećena da im je svega nedostajalo.

Ta scena se ponavljala u svakom domu u Gazi: Stanovnici ostaju u domovima da budu na sigurnom, no iznenada ih raketa pogodi, nanese im povrede na tijelima, a srca ispuni gorućom agonijom razdvajanja.

Ne znam da li će Yehia ikada uspjeti prevazići ovakvo razdvajanje od majke. Mislim da neće.

Prizor gdje on govori zbogom majci i gorko plače za njenom dušom nagnao me je da plačem sa njim.

Ima li išta gore od gubitka majke i prekrasnih sjećanja na nju, gubitka te ljubavi i njege?

A ovdje se dijete oprašta od majke, brata, sestre, od tri najbliže osobe svome srcu.

Yehia je živ, nadam se da će njegova glava uskoro zarasti. Mogao se oprostiti od majke i moliti za svoju porodicu.

No, ne znam kolika je njegova bol i teško mi ju je i zamisliti.