Život tokom ovog rata koji je u toku je nepredvidiv i pun izazova. Svaki put kad sjednem da pišem ovaj dnevnik, prekinu me zračni napadi, vijesti o nekome koga poznajemo da je izgubio život, izvještaji o bombardiranju u blizini naše lokacije ili svakodnevna borba oko osiguravanja vode i internet veze.
Ovih sam se dana prvi put od našeg raseljavanja odvažila otići u Deir el-Balah kako bih procijenila situaciju i prikupila informacije o uvjetima onih koji su raseljeni na jug.
Bila sam svjesna inherentnih rizika, s obzirom na stalne zračne napade. I suprug i brat su me pratili, iskoristivši priliku da kupimo namirnice za porodicu.
Dok smo se pripremali za odlazak, mnoge su mi misli prolazile kroz glavu. Nisam se mogla otresti ideje da bi jedno od nas trebalo ostati sa svojom djecom u slučaju da se drugom nešto dogodi kako bismo brinuli o njihovoj sigurnosti.
“Jesi li spremna, Maram?” doviknuo mi je muž dok me čekao. Putovanje smo počeli pješke, jer nam se to činilo kao sigurnija opcija. Na cestama je bilo minimalno prometa.
Skrećući u jednu od ulica, snažna eksplozija potresla je područje, ispunjavajući me strahom. Brige koje sam imala prije izlaska iz kuće su se vratile, a porodica nas je odmah nazvala i pozvala da se vratimo.
Zastali smo posmatrajući dim koji je kuljao nakon zračnog napada. Ulica je bila krcata ljudima koji su žurili po najnužnije stvari, ali atmosfera je bila daleko od normalne. Napetost je visjela u zraku dok su ljudi žurili obaviti svoje obaveze.
Ljudi pokušavaju nastaviti život
Nastavili smo dok nismo stigli do tržnice gdje su ljudi kupovali osnovne namirnice. Blagajna je bila prepuna kupaca, a neke su police već bile prazne. Vlasnik supermarketa marljivo je bilježio svoje zalihe.
Kao novinarki, izazovno je razgovarati s ljudima u takvim okolnostima. Svi su žurili – muškarci, žene, djeca. Vlasnik je bio spreman dati neke informacije o tržištu, ali za kupce, posebno žene, to je bilo teže.
Primijetila sam ženu koja ulazi na tržnicu sa svojom djecom i pomislila sam da bi mogla ponuditi vrijedne uvide u intervjuu. Prišala sam i upitala je: “Jesi li raseljena ili si porijeklom iz Deir el-Balaha?” Ona je s tužnim osmijehom odgovorila: “Raseljena”, a mi smo se rukovali, dijeleći zajedničko iskustvo.
Tokom svog putovanja susrela sam mnogo ljudi sa sličnim pričama. Neki su oklijevali podijeliti, dok su drugi iskoristili priliku da izraze svoje misli i emocije. Ljudi su davali sve od sebe da nastave sa svojim životom, kupovali su hranu da prežive.
U jednom trenutku sam vidjela ljude kako pune vodu u obližnjoj džamiji. Pokušala sam ih uključiti u razgovor, ali bili su previše zaokupljeni da bi odvojili trenutak za razgovor. I ja sam bila rastrzana između novinarske uloge i potrebe za prikupljanjem vode za vlastitu porodicu.
Kasnije me je muž pitao jesam li spremna vratiti se kući. Njegovo me pitanje podsjetilo da smo svi u istoj teškoj situaciji, bez obzira na profesiju. Bilo da smo liječnici, novinari, bolničari ili djelatnici nevladinih organizacija, svi smo napadnuti.
Riječi ne mogu opisati bol
Nekoliko sati nakon povratka kući i dok sam dovršavala svoj tekst o trenutnim izazovima s kojima se suočavaju raseljeni na jugu, pojavile su se porazne vijesti o bombardiranju arapske bolnice Al-Ahli, a broj mrtvih premašio je 400.
Vijest nas je ostavila u dubokom šoku, srca su nam lupala od nevjerice. Zatvorila sam laptop, ostavivši tekst nedovršenim.
Ogromna tuga koju sam osjetila kad sam čula vijest natjerala me da shvatim koliko je ova situacija postala nepodnošljiva za ljude, a riječi ne mogu adekvatno opisati ogromnu bol koja je zahvatila ovu obalnu enklavu.
Brišući suze i držeći svoju djecu uza se, potražila sam utočište u svom dijelu za spavanje. Dok su djeca tonula u san, moje su misli ostale s onima koji su izgubljeni u bolnici i pitanje prije svega: “Odakle će doći san?”