Niko ne ostaje da tuguje u Gazi, jer izraelske bombe donose svakodnevnu smrt

Svaki dan u Gazi, dvije najveće nade su ostati živ i ne primiti vijest o još jednom bolnom gubitku, baš kao u riječima palestinskog pjesnika Mahmuda Darwisha: ‘Smrt ne boli mrtve, boli samo žive’.

Palestinac nosi dijete ubijeno u izraelskom bombardiranju u Deir el-Balahu u Pojasu Gaze (AP)
Neki ljudi zavide onima koji su pronašli miran kraj, bježeći od neprestanog ludila granatiranja i ubijanja, piše autorica (AP)

Dobro došli u Gazu, mjesto gdje svaki telefonski poziv nosi vijest da je neko ubijen, svaka poruka prenosi uništenje doma prijatelja, a svaki zračni napad šalje drhtaje straha kroz vaše srce.

U ovoj zemlji “dom” više nije utočište za život i opuštanje; to je neizvjesna egzistencija, podložna iznenadnom razaranju bez upozorenja.

Najveća nada za koju se neko drži jednostavno je ostati živ sa svojom porodicom, izbjeći bolan gubitak voljene osobe ili suočiti se s kolektivnom smrću.

Uzmite u obzir porodice izbrisane iz matične knjige, zajedno izbrisane. Na prvi pogled, čini se kao katastrofa, ali kada se bolje pogleda, nalikuje na tragičan, ali milosrdan zaključak pod nemilosrdnim bombardiranjem.

Palestinci žale za rodbinom ubijenom u izraelskom bombardiranju u bolnici al-Aqsa u Deir el-Balahu (Ali Mahmoud/AP)
Palestinci žale za rodbinom ubijenom u izraelskom bombardiranju u bolnici al-Aqsa u Deir el-Balahu (Ali Mahmoud/AP)

Niko ne ostaje tugovati. I na neki način, neki ljudi zavide onima koji su pronašli miran kraj, bježeći od neprestanog ludila granatiranja i ubijanja.

Pregledavajući vijesti, u rijetkim prilikama kada postoji pristup internetu, svjedočeći haosu oko kamiona s humanitarnom pomoći koji ulaze u Gazu, čovjek ne može a da ne otkrije da su svjetski prioriteti zbunjujući.

Umjesto da se fokusira na napore da se zaustavi rat, čini se da je naglasak na pružanju pomoći.

Ono što ljudima u Gazi treba čak i više od hrane, vode ili druge pomoći je kraj besmislenog nasilja, krvoprolića i razaranja. Vape da rat prestane.

Sada je 18. dan i već tri dana ne mogu podijeliti ove bilješke u svom dnevniku zbog nedostatka pristupa internetu. Ipak, uprkos protoku vremena, ništa se bitno ne mijenja. Gaza ostaje zarobljena u kontinuiranom ciklusu smrti i razaranja na koje je svijet navikao.

Smrt za smrću

U međuvremenu je stigla potresna vijest o smrti novinara Roshdija Saraja, mog dragog prijatelja. Šok zbog gubitka bilo je teško prihvatiti. Misli su se zadržale na njegovoj supruzi Shorouq, još jednom prijateljici, i njihovoj jednogodišnjoj kćeri Daniji.

Dan prije, moje sestre i ja probudile smo se s još razornijim vijestima: deveteročlana porodica mog prijatelja je ubijena. Ova porodica uključivala je majku Nibal i njezine kćeri: Saju, Dohu, Sanu, Mariyam i Lanu, zajedno s njezinim sinom Mohammedom. Stradali su nakon što su ih izraelske naredbe da napuste Gazu poslale u dom njihovih rođaka u Deir el-Balahu. Samo je Noor, udana kći u Kataru, preživjela ovu tragediju.

Neprestani ciklus vijesti nudi malo predaha za rješavanje tjeskobe gubitka voljenih na pravi način.

Noorin plačni glas na telefonu iz Dohe, koja nas je molila da fotografiramo njezinu porodicu koja je već bila pokopana u tišini, evocirao je riječi palestinskog pjesnika Mahmuda Darwisha: “Smrt ne boli mrtve, boli samo žive“.

Izvor: Al Jazeera