Kad sam bio mali, mislio sam da je penzija neko mjesto na koje idu stariji ljudi. Od dede sam tražio da me povede tamo u trenutku kada je u porodici objavljeno da dedo dogodine ide u penziju. Viđao sam i djecu koja plačući mole roditelje svojih roditelja da ne idu u penziju i da ih ne ostavljaju. Te komične situacije se dešavaju vjerovatno u mnogo familija.
Nakon što smo dedu ispratili na to magično mjesto, poslije rata smo to radili i s roditeljima, pa je tako moja mama penzionisana vrlo mlada, sa samo 55 godina, i to zato što je imala preko 35 godina staža; počela je raditi već sa 17. Postao sam penzioner nakon što sam izgubio oca, pa sam imao pravo na njegovu penziju dok sam se školovao, a mnogi su dočekali starost u sumnjivim privatizacijama, pa su imali velike probleme oko uvezivanja radnog staža i samim tim sticanja prava na penziju.
Ljudi koji su bili visokoobrazovani pravo na penziju su ostvarivali kasnije, iz jednostavnog razloga jer su kasnije i počinjali raditi. Oni koji su radili na fakultetima bi ostajali radno aktivni i do 70-ih godina života i to pravilo obično postoji u mnogo zemalja. Glumci rade čak i kad se penzionišu, a zajedničko za sve ove grupe ljudi na našim prostorima je da su im penzije uglavnom niske.
Oni koji imaju više penzije su često ili imali beneficirani radni staž ili nekom pukom srećom završili s visokim prosjecima u posljednjim godinama staža. Godinama sam gledao generacije mojih roditelja i starije kako sastavljaju kraj s krajem, a državu kako kreditima pokušava iznjedriti socijalni mir. Teško bi se bilo zaroviti u cijelu tu računicu, posebno kada znamo da su mnogi penzije zarađivali u dinarima, a dobijali u markama, pa nam jedino ostaje da vjerujemo državi kako su svi ti iznosi pravilno pretvoreni i izračunati.
Obezbijediti se dok je čovjek mlad
Sve to me je nekako naučilo da se ne oslanjam na penziju i da ne razmišljam o tome, a čuo sam i da su penzioni fondovi u nekim državama propadali, pa sam se stvarno zapitao da li je možda ipak bolje obezbijediti se dok je čovjek mlad i dok može mnogo raditi, a i ko zna hoće li se penzija doživjeti.
U međuvremenu sam preselio u Holandiju, gdje je sve nekako digitalizovano, pa sam se prvi put počeo zaista baviti penzijom, samim tim što nisam morao hodati po zadimljenim kancelarijama i šalterima punim gužve. Poslodavci su mi redovno dijelili informacije o tome, a danas sve mogu vidjeti na sajtu mijnpensioenoverzicht.nl (hol. moj pregled penzije).
Trenutna je pretpostavka da će moja penzija iznositi nešto više od 1.700 eura neto, te da ću dio ostvariti sa 67 godina i tri mjeseca, a dio sa punih 68.
Holandske penzije se sastoje od dva ili tri dijela, tzv. fiksnog na koji imaju pravo svi koji žive u Holandiji tokom svog radnog vijeka, te onaj koji se zaradi. Treći dio je onaj koji se eventualno uplaćuje u privatne fondove, pa se kasnije spoji s prva dva, kako bi se dobio veći mjesečni iznos. U kombinaciji je to vrlo često mnogo više nego u nekim drugim zemljama, posebno jer se uvijek u svim isplatama, ali i naplatama, u obzir uzima inflacija, tako da će mojih 1.700 eura u konačnici biti usklađeno s inflacijom. Ukoliko se radni vijek ne provede u potpunosti u Holandiji, onda se proporcionalno oduzima od fiksnog dijela, tako da recimo ljudi koji dođu u svojim četrdesetim godinama ne mogu imati cjelokupan iznos tog fiksnog dijela zato što jednostavno nisu bili tu svoj cijeli radni vijek.
Pored toga, sredinom ove godine Vlada je izglasala novi Zakon o penzijama, koji je prošao tek nakon nekoliko godina rasprava. Jedan od razloga zbog kojih je novi sistem bio potreban leži u činjenici da ljudi mnogo češće mijenjaju poslove nego prije, a jedna od promjena je ta da se sada uplaćuje u više individualnih fondova, a ne u jedan veliki državni, kao nekad. Sve buduće promjene će se dešavati u fazama, kako je inače običaj u Holandiji, jer u ovoj zemlji rijetko šta prođe da se mijenja odjednom, nego uglavnom postoji neki tranzicioni period.
Na vrhu po kvalitetu penzionog sistema
O svemu ovome upravo govori vijest koja se ovih dana pojavila u raznim medijima. U 2023. godini, po istraživanju američke kompanije Mercer, Holandija ima najbolji penzioni sistem na svijetu. U vrhu su još i Danska, te prošlogodišnji prvoplasirani Island, a penzioni sistemi su ocjenjivani na osnovu njihove održivosti, integriteta i adekvatnosti. Izvještaj takođe kaže kako su penzioni sistemi pod nezabilježenim pritiscima širom svijeta. Od zemalja regiona u izvještaj je uključena samo Hrvatska, koja se ne može pohvaliti visokim mjestom, te su u Evropi od nje lošije plasirane samo Poljska, Austrija i Italija.
Ono što je interesantno je da se često u ovakvim izvještajima spominje kako je produžen radni vijek, i to zato što je produžen i očekivani životni vijek. Tu nekako dolazimo do zaključka da ćemo duže raditi, ali ne i duže uživati u penziji, s tim da se ne možemo zakleti ni da ćemo je dočekati, a kamoli zaista koristiti onako kako budemo željeli. Održivost penzionog sistema se često veže za to koliko je realno da ljudi u prosjeku koriste penziju, pa se tako širom svijeta podižu ove granice. Interesantno je da je recimo Turska u ‘70-im godinama imala granicu od 44 godine za muškarce, te 38 za žene, dok je danas ta dobna granica u mnogim zemljama podignuta na 65 do čak 68, te se ne pravi rodna razlika. Holandija je zemlja koja ima najvišu dobnu granicu, ali nažalost, nisam našao u izvještaju kako se o tome govori sa skepsom.
I pored toga što je rangiran kao najbolji na svijetu, doduše od 47 koji su istraživani, holandski sistem nije onaj kojem ljudi najviše vjeruju. Tu ipak prednjače Finska, Belgija i Norveška. Zemlje u kojima se rano odlazi u penziju gotovo da više i ne postoje, te je takvo nešto odbačeno, tako da još samo ljudi s beneficiranim radnim stažem mogu uživati u plodovima svoje penzije ranije nego ostali.
Raditi više dok je čovjek mlad
Kako ne bih zavisio od penzije, posebno ukoliko ne budem najzdraviji pri kraju sedme decenije života, uvijek svima govorim o tome kako je bolje više raditi dok čovjek to sebi može priuštiti. Zbog toga gledam da u svakom trenutku radim nešto pored osnovnog radnog mjesta. Iako mi je jasno da to ne može biti stalno tako, tješim se činjenicom da ako počnem zdravije živjeti, možda i doživim čari holandskog penzionog sistema.
Na Balkanu ljudi odavno štede u nekretninama, a kao neko ko je toliko puta naviknut da ga država prevari, navikao sam biti prepušten sam sebi, pa to uvijek savjetujem i drugima, bilo da i oni štede u nekoj nekretnini, ili ulažu u biznis sa strane. Tome me je dobrano naučio i kapitalizam, mada moram priznati da i u kapitalističkoj Holandiji državne strukture vrlo često dobro funkcionišu.
Ipak, u ovako brzom svijetu čovjek nikad nije siguran šta donosi sutra, a ako penzije i bude, neka ona bude bonus za neku bolju starost. Sigurno neće biti viška.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.