Probudio sam se 7. oktobra oko 7:30 sati ujutro i na našoj porodičnoj grupi na WhatsAppu pročitao poruku svojih roditelja koji objašnjavaju kako su se, nakon što su čuli sirene, premjestili u svoju “sigurnu sobu”. S obzirom na to da se često suočavaju s prijetnjama i da se tamo gdje žive često čuju sirene, u tom trenutku nisam bio zabrinut.
Napravio sam kafu i upalio vijesti. Tada sam saznao da je Hamas upao u izraelska sela i zabrinuo sam se. Odmah sam nazvao oca. Bilo je 7:35 ujutro. Javio se i rekao mi: “Da, Maoz, mi smo u ‘sigurnoj sobi’. Čujemo ih kako pucaju. To je to.”
Nazvao sam ih ponovo poslije deset minuta, malo nakon 7:45 sati. Ni otac ni majka se nisu javljali. Više ih nikad nisam čuo.
Sada sam mirovni aktivista.
‘Smrt roditelja pretvorila me u mirovnog aktivistu’
Možda to nije ono što sam trebao postati, ali smrt mojih roditelja pretvorila me u mirovnog aktivistu. U mojoj porodici postoji razumijevanje da moramo čuvati naslijeđe naših roditelja.
Moji roditelji su bili ljudi mira. Nisu marili ni za čiju rasu, godine ili boju kože. Sve ljude su tretirali jednako, prema svima su se ponašali onako kako su htjeli da se prema njima ponaša. Bili su ljudi nade. Postao sam mirovni aktivista da bih sačuvao njihovu ostavštinu.
Izrael ponavlja grešku koju je u prošlom stoljeću napravio mnogo puta. Moramo to zaustaviti. Osveta neće vratiti život mojih roditelja. Neće vratiti ni druge ubijene Izraelce i Palestince.
Imat će suprotan efekat. Uzrokovat će više žrtava, donijet će više smrti.
Zaustavimo rat
Moramo razbiti krug nasilja.
Danas, ja plačem za svima, plačem za svakim ljudskim bićem koje pati zbog ovog krvavog ciklusa.
Protivim se prebacivanju krivice – protivim se pokušajima utvrđivanjima ko ima više žrtava, ko najviše pati.
Svi patimo. Fokusirajmo se na zaustavljanje patnje.
Zaustavimo ovaj rat.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.