Nekoliko dana nakon početka agresije, moja porodica i ja probudili smo se još u šoku, našavši se na novoj lokaciji u Pojasu Gaze, gradu Deir el-Balahu na jugu enklave.
Potresne scene od prethodnog dana ostale su nam urezane u sjećanje. Tokom ranih sati prethodnog dana, dok su intenzivni bombaški napadi i dalje potresali Gazu, novinari u WhatsApp grupama počeli su raspravljati o glasinama o pozivima Izraela stanovnicima sjevernog i centralnog pojasa Gaze da se evakuišu prema jugu.
Neki su novinari prvobitno odbacili to kao izraelski psihološki rat s namjerom da zastraši ljude.
Nakratko sam pomjerila fokus sa izraelskog bombardovanja koje je bilo u toku oko nas na potvrdu vjerodostojnosti ove vijesti, koju su prenijele neke međunarodne agencije. Moja zabrinutost je rasla dok sam išla iz sobe u sobu u našoj kući u potrazi za stabilnom internetskom konekcijom koje je nestajalo kao i struje.
Kada je došao internet, stigla je i konačna vijest: glasnogovornik izraleske vojske Avichai Adraee zvanično je objavio naredbu na svojoj Facebook stranici.
To je donijelo trenutke zbunjenosti, nevjerice i dezorijentisanosti. Požurila sam da probudim muža, ali on je zanijemio. Kako ne bih uznemiravala roditelje, iza kojih je bila nemirna noć, nazvala sam braću.
Neposredni odgovor mog mlađeg brata bio je mješavina zabrinutosti i zapitanosti: „Šta trebamo raditi? Šta ovo znači?“
Jedna riječ koju je izgovorio moj muž i kojom je naglasio značaj djece, prekinula je moju zbunjenost i naglasila hitnost situacije. Prizori ubijene nedužne djece i beba u ranijim bombardovanjima teško su me pritiskali.
No, jedno pitanje je i dalje visilo u zraku: gdje da idemo? Bili smo pred dilemom jer je porodica mog muža imala rođake u Nuseiratu u središnjoj Gazi, dok je moja porodica imala vezu sa Deir el-Balahom.
Opasna vremena
Nakon mnogo rasprave, porodica mog muža odlučila je krenuti prema Nuseiratu, potaknuta insistiranjem majki da se pođe kako bi zaštitile djecu.
Postalo je očito da je dobrobit djece glavni faktor koji utječe na odluku usred ovih haotičnih i opasnih vremena.
Ponovo sam kontaktirala brata, naglašavajući potrebu da premjestimo moju porodicu i roditelje u kuću moga djeda u Deir el-Balahu.
On je spremno prihvatio. U osam ujutro, nastavila sam se spremati, gledajući vijesti i povremeno pozivajući članove porodice i prepakujući torbe.
Međutim, pojavio se novi izazov: kako da se svi tamo prebacimo? Nemam automobil, kao ni većina stanovnika Gaze. Frustracije i napetost samo su rasli dok smo razmišljali o razmjerima izraelske odluke da premjesti tako veliki broj ljudi na jug.
Dok je moj muž kontaktirao amidže kako bi osigurao prevoz za porodicu do Nuseirata, nazvao me otac da me obavijesti da je krenuo po majku i sestre. Ponudio je da se vrati i preveze mene, moju djecu i muža, kao i ostatak porodice u Deir el-Balah.
S uzdahom olakšanja i tračkom nade, osjetila sam rastući osjećaj jasnoće sada kada je telefonski poziv mog oca označio prekretnicu.
Suprug i ja smo se fokusirali na pakovanje osnovnih potrepština, uključujući hranu, vodu, konzerve, pelene i formulu za bebe. Neizvjesnost se nazirala i navela nas da se pripremimo za nepoznato. Uz naše stvari spakovala sam i fotoalbum, dodatnu odjeću za djecu, dječije knjige za razonodu, dekicu i pribor za prvu pomoć.
Za razliku od prethodnih evakuacija, moje emocije su bile jasne, kao da ovo nije samo privremeni odlazak nego trajna migracija. Pesimistična primjedba mog muža da se možda nećemo vratiti visila je u zraku, navodeći me da dovodim u pitanje neizvjestan put koji je pred nama.
Dok su se događaji ubrzano odvijali oko mene, trudila sam se da upijem zamagljeni predio pred nama. Posmatrala sam komšije koji su tovarili svoje stvari na kamione za transport.
Usred usijane diskusije s mužem, naša kćerka Baniyas, probudivši se, prekinula nas je jednostavnim pitanjem: zašto smo pakovali torbe? Muž joj je blagim glasom objasnio da moramo otići jer Izrael prijeti da će bombardovati naš kraj, te da idemo za Deir el-Balah. Baniyas, iako nevoljko, na kraju je prihvatila to objašnjenje, a njen otac ju je tješio riječima kako se nadamo da ćemo se uskoro vratiti.
Moj otac, u pratnji mog brata, došao je da preveze mene, muža, djecu i naše stvari u Deir el-Balah. Duboka tuga, bespomoćnost i zbunjenost su me obuzeli dok sam nosila bebu. Muž je držao Baniyas za ruku, a brat pomagao s torbama.
Suze su navirale dok smo silazili niz stepenice. Bezbroj misli mi se vrzmao po glavi, a jedna je bila dominantna: hoćemo li se vratiti, hoće li nam kuće biti srušene?
Teška srca sam uša u automobil. Ogrnula nas je tišina. Sjedila sam na zadnjem sjedištu s jednom torbom u ruci, pored Baniyas, dok je muž držao bebu, a brat se pobrinuo za ostatak naših stvari. Cesta je bila zakrčena ljudima koji su tražili prijevoz.
Potresni prizori
Ljudi sa spakovanim torbama su stajali na raskrsnicama tražeći prevoz, a neki su pješačili ili su se vozili na kamionima. Kuće i ulice koje smo prošli nosili su ožiljke razaranja usljed izraelskih napada.
Pozvala sam prijatelja dok smo se vozili da pitam za najsigurnije ceste koje još nisu bile razorene, da nam pomogne da dođemo do Deir el-Balaha. Nakon izvjesnog vremena smo došli do ceste Salah al-Din, koja povezuje Pojas Gaze sa južnim krajevima.
Prizori duž ove ceste bili su i upečatljivi i potresni. Porodice, djeca i muškarci sa svojim stvarima išli su pješice pored puta. Naizgled beskrajna povorka vozila, pretrpanih stvarima i putnicima, kretala se prema naprijed. Na krovovima vozila bile su posteljine i madraci.
Naše putovanje se nastavilo dok nismo stigli do ulaza u Deir el-Balah. Iako smo tamo trebali stići za pola sata, trebalo nam je sat i po zbog uslova na cesti.
Probijali smo se kroz uske ulice, da bismo na kraju stigli do kuće mog djeda u centru grada.
Nismo bili jedini koji su tu potražili utočište; okupili su se i naši rođaci. Tamo je stajao moj amidža, dočekujući sve. Susjedne kuće su isto tako primale raseljene osobe iz Gaza Cityja.
Kada sam ušla u kuću svog djeda, prvi prizor koji me dočekao bio je njegov portret koji je visio na zidu. Moj djed je raseljen tokom Nakbe 1948. iz sela Isdud – koje Izrael sada zove Ashdod – i preminuo je 2002, ne ostvarivši san o povratku.
Sada su i njegovi unuci raseljeni i izmješteni u 2023. godini. Stara kuća, koja je bila zatvorena godinama, otvorila je vrata da primi nas, izbjeglice u vlastitoj zemlji.
Iz unutrašnjosti kuće, čula sam huku novog zračnog napada, što me navelo da kažem majci da se danas „historija ponavlja.“