Jutrima u kojima smo dovoljni sretni da se probudimo nakon još jedne noći izraelskog bombardovanja, gledamo jedni druge kao da se želimo uvjeriti da smo zaista tu.
Potom počinje mračno nabrajanje: ko je izgubio prijatelja; ko je izgubio porodicu; ko je ostao bez svog doma?
Prisjećamo se prekrasnih mjesta na kojima smo bili u Pojasu Gaze, gdje se pijesak susreće sa zapjenjenim morem. Vraćamo sjećanja, pokušavajući ih zadržati u nadi da ćemo te trenutke jednog dana ponovo doživjeti.
Ima li dovoljno za danas?
Usred terora i pitanja hoćemo li uopće preživjeti, to pitanje naizgled je smiješno.
Skupljeni u mraku, prestravljeni smrću koja pljušti oko nas, nemoguće je ne zapitati se: čak i da nas bombe ne pogode, kako ćemo preživjeti ako ostanemo bez hrane?
Niko nije napravio zalihe prije nego je ovo počelo. Ne mogu se sjetiti, možda smo planirali otići na tržnicu nekad u toku sedmice.
U svakom slučaju, prije početka rata smo mislili da imamo dovoljno.
Sada svako jutro provjeravamo preostale zalihe hrane i frižider.
Imamo li dovoljno hrane za danas? Za sutra?
Kad je meso pečeno, moja majka je izrazila nadu da se neće pokvariti tokom 30-satnih nestanaka struje.
Vjerovatno je navikla na dobra stara vremena kada su prekidi trajali samo osam sati. U svakom slučaju, njege želje ne djeluju ostvarive. Sve bi se pokvarilo nakon toliko vremena bez struje.
Živimo u mirnom dijelu – u blizini nema tržnica ili pekara u kojima bismo mogli kupiti ono što nam je svakodnevno potrebno.
Ono što je preostalo hrane u malim trgovinama poskupilo je, jer svima ponestaje svega.
U svakom slučaju, zastrašujuća je pomisao na odlazak po hranu, čak i ako je riječ samo o 10 minuta.
Nepodnošljiva je i sama pomisao da možete izgubiti člana porodice jer je izašao po hranu.
Nije da imamo apetita; kako bi ga i moglo biti pored toliko boli koji je naša svakodnevnica, vijesti o ubijenim prijateljima i kolegama i neprekidnih eksplozija.
Ali moramo se održati u životu. Ne želimo umrijeti od gladi.
Bez svjetla, telefona, vode
Bolnica u blizini za sada ima struju. U trenucima očaja idemo tamo napuniti svoje telefone, koje koristimo što je manje moguće kako bi im baterija što duže trajala.
Ali kada se kuća zatrese i začuje eksplozija u blizini, moramo znati šta se događa. Ko je povrijeđen? Je li neko poginuo?
Da, naši životi značajno ovise o struji, no bolnice su važnije od toga.
Brine me šta će se dogoditi s bolnicom kada Gazi potpuno isključe struju. Brinem se koliko će dugo kritični pacijenti, koji ovise od sistema za održavanje života, preživjeti bez struje.
Moj otac se ipak najviše brine hoćemo li imati dovoljno vode. On nas uvijek podsjeća da štedimo vodu i da je koristimo samo kada nam je prijeko potrebna.
Vidite, voda ne teče ako nema struje, tako da danima ne možemo da je dobijemo. Izgleda da postrojenja za desalinizaciju nisu u funkciji.
Gotovo da ne znam o kojoj nestašici više trebam brinuti, dok je zapravo jedino što me zanima hoćemo li se moja porodica i ja izvući živi iz ovoga, hoće li moji prijatelji i voljeni biti dobro.
No, najgori su dani kada padne mreža na našim mobilnim telefonima. Satima – a to su trenuci panike od kojih jedva dišem – ne možemo dobiti nikoga kako bismo provjerili jesu li živi, je li se ta užasna eksplozija dogodila nad njihovim naseljem.
Je li to cilj Izraela? Izolirati Gazu od svijeta tako da niko ne vidi zločine koje ovdje čine?