Tog subotnjeg jutra učenici su se oprostili od roditelja i pozdravili prijatelje u školskom dvorištu. Nebo iznad palestinskog grada Beit Sahoura, istočno od Betlehema, bilo je jezivo vedro.
Razgovarali su o predstojećim testovima, najnovijim tračevima i o planovima da se druže nakon škole. Svaki razred je formirao red, okrenut prema ulazu u školu gdje je direktor davao jutarnje obavijesti mikrofonom. Prije odlaska na prvi čas, učenici i nastavnici su stavili ruku na srce, dok je državna himna dopirala sa zvučnika.
Čas je počeo nedugo potom, u 7:50, prateći raspored koji će uskoro biti poremećen. U 8:20, prvi od nekoliko glasnih zvukova potvrdio je vijesti koje su nastavnici dobijali o raketama koje odlaze iz Gaze. U 8:30, oglasilo se zvono. Počeo je drugi čas po redovnom rasporedu.
Dok su učenici podizali ruke da rješavaju matematičke probleme i čitaju iz udžbenika engleskog, nastavnici su razmjenjivali poruke koje su dobijali od članova porodice, a koje još nisu doprle do medija. Osjećalo se da je situacija vanredna, ali ne i panika. Ovo nije bila nova vijest u Palestini.
U 8:45, školska administracija je poslala zvanično uputstvo roditeljima da dođu po djecu, „zbog njihove sigurnosti“.
Rat kao uobičajena pojava
Vijest se proširila od usta do usta. Učenici su odložili olovke, spakovali ruksake i preplavili hodnike. Situacija je podsjećala na vatrogasnu vježbu, ali manje organizovanu i s mnogo većim ulozima.
U hodniku, nastavnik je pokazivao napolje prema dimu koji se dizao u blizini. Kako su pristizali novi detalji o napadu, novi nivo uzbune proširio se među onima koji su još bili u školi.
„Moramo poći“, potvrdio je drugi nastavnik.
„Asra! Asra!“, uzvikivao je muški glas vani. „Brže! Brže!“
Lina iz sedmog razreda me pitala znam li zašto nas šalju kući. „Prvi Vam je put, zar ne?“
Objasnila je da je rat uobičajena pojava i smetnja tokom školske godine.
„Kako se osjećaš?“, promijenila sam temu, osjećajući se nelagodno što me 12-godišnjakinja tješi.
„Ne osjećam ništa“. Nasmijala se i dodala: „Svejedno mi je ako umrem“.
Vijest o napadu zatekla je nastavnicu Sirine usred kontrolnog u devetom razredu. Prvo na što je pomislila je to da njen najgori strah postaje java – da će i njena djeca iskusiti rat.
Sirine je pohađala istu školu koju sada pohađaju njena djeca, devetogodišnji Ihab koji je četvrti razred i jedanaestogodišnja Maya, šesti razred.
Sirinini srednjoškolski dani podudarili su se s Drugom intifadom (2000-2005). Završila je posljednju godinu srednje škole 2002. koja se u Palestini naziva tawjihi i tokom koje se učenici pripremaju za niz standardiziranih ispita koji su zamjena za prijemne ispite za fakultet. Ispite pamti po izraelskoj opsadi Bazilike rođenja Isusova, kada se blizu 200 Palestinaca sklonilo od vojske koja je napredovala između 2. aprila i 10. maja 2002.
‘Niko se ne smije pomaknuti’
Sirine, kada je bila učenica, je također bila usred ispita iz matematike te godine kada su izraelske snage uvele policijski sat. „Mamnooa al-tajawol“, Sirine je ponovila riječi kojima su vojnici prekinuli njen ispit. „Niko se ne smije pomaknuti.“
„Profesori su nam rekli da nastavimo bez obzira na dešavanja vani“, prisjećala se ona. Kada su završili ispit, vladino vozilo sa posebnom dozvolom za kretanje za vrijeme policijskog sata odvezlo je učenike kući. Te godine su mnogi učenici morali odgoditi završne ispite zbog opsade.
Da nije bilo intifade, Sirine bi upisala Univerzitet Birzeit i studirala arhitekturu. Ali, roditelji su željeli da ostane blizu njih, pa je studirala matematiku na Univerzitetu u Betlehemu umjesto tog. Rat je promijenio tok njenog života, iskustvo koje njena djeca proživljavaju prvi put.
Njen sin Ihab je bio uzbuđen čuvši vijesti o subotnjim događajima, u nadi da to znači slobodnu Palestinu.
Sirine se nasmijala. „Ne još, mama.“
Ihab je priznao da su se on i sestra Maya uplašili začuvši glasne zvukove vani.
„Bilo mi je drago što ne moram u školu“, rekla je Maya, „ali bila sam tužna jer je bilo mnogo glasnih sirena i bombi.“
Ihaba i Mayu su i ranije slali kući iz škole ranije, tokom napada ili nakon vijesti o ubistvu Palestinca, kojeg u Palestini zovu šehidom, mučenikom. Ali, ovo je bio prvi put da su poslati kući zbog rata.
Popodne su proveli razgovarajući s prijateljima telefonom, razmjenjujući videa i novosti u grupnim porukama. Sirine je kazala da su ti snimci bili često uznemirujući i nasilni, ali Maya ju je tješila rekavši da je nisu uplašili. „A'adi“, kazala je, što bi u slobodnom prevodu značilo „to je nešto na što smo navikli“.
Maya je izrazila zabrinutost zbog posljedica rata na njeno obrazovanje. Kada ne ide u školu, ne može učiti, žalila se. „Možemo braniti domovinu znanjem“, dodala je Maya, „tako što ćemo biti obrazovani“.
Sirine se složila s kćerkom. Sirine se nada da će kroz svoj rad u prosvjeti obrazovati generaciju koja može izgraditi snažniju Palestinu.
„To je moja metoda odbrane.“
Online nastava, kao u vrijeme pandemije
Bez naznaka deeskalacije, škola planira preći na online nastavu prvi put od pandemije. Sirine se plaši da će, opet, učenici ostati uskraćeni za ključne koncepte i neophodne komunikacijske vještine.
„Želim da moja djeca, moji učenici žive normalnim životom.“
„Ljudi su zaista uplašeni“, kazala je Sirine. „Ne možemo izaći iz Betlehema – most je zatvoren. Aerodrom je zatvoren. Sve je zatvoreno.“
A za ekonomiju koja se oslanja na turizam, dodala je, ovaj rat će značiti da će hiljade porodica teško uspijevati sastaviti kraj s krajem. „Ljudi nisu spremni za ovo.“
„Ponovo proživljavam ono što sam doživjela kao trogodišnjakinja“, ispričala je Sirine o svom odrastanju za vrijeme Prve intifade. Kada se sama nije mogla prisjetiti boljih riječi, citirala je palestinskog pjesnika i pisca Mahmouda Darwisha, koji je rekao:
„Palestina, mir zemlji stvorenoj za mir, a koja nije vidjela dan mira u svom životu.“