Okupacija. Krvoproliće. Zločini. Ubistva. Teror. Terorizam. Etničko čišćenje. Naseljavanje. Segregacija… Uz sve to, ”sveta zemlja” na Zemlji.
U jeku druge Intifade palestinskog naroda, njihove višedecenijske borbe nakon što su 1948. doživjeli ”Nakbu” (u prevodu ”katastrofu”) kada im je oteta država, iz Sarajeva oktobra 2000. s fudbalskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine odletio sam ka Tel Avivu.
Uz dozu straha zbog novog vala sukoba na Bliskom istoku, poslije trosatnog nešto turbulentnijeg leta, sletjeli smo na izraelski aerodrom ”Ben Gurion”, koji je bio pod prismotrom do zuba naoružanih policajaca i vojnika.
Doseljenici iz SSSR-a, opasno kupanje, tuča
Uz pratnju ”specijalaca” naši autobusi kretali su se od aerodroma. Igrači, stručni štab i delegacija Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine (N/FS BiH) ubrzo iskrcali su se u centru Tel Aviva, u sjajnom hotelu na samoj obali Mediteranskog mora. Mi, malobrojni novinari, krenuli smo dalje ka 35 kilometara udaljenoj Netanyaji. Stigosmo u gradić na moru na kojem su napisi na hebrejskom, ali i ćirilici. Pitamo našeg domaćina, zašto na ćirilici i ruskom jeziku, odgovori nam kratko:
”Posljednjih godina u ovaj grad doselilo se mnogo Jevreja poslije raspada SSSR-a”.
Upitasmo ga ko je tu živio ranije? Izignorisao nas je.
Naš hotel bio je odmah uz Dijamantni centar. Šalili smo se, ”ima li ko kakav eksploziv da srušimo zid i odemo po barem jedan dijamant”. Nakon što nas je smjestio u hotele, vodič, uposlenik Fudbalskog saveza Izraela, rekao je da će poslije doći po nas da pratimo trening reprezentacija na stadionu ”Ramat Gan” i budemo na ”presicama”. Rekao je i da se ništa ne brinemo da smo pod ”stalnim nadzorom”, ali i:
”Pazite malo kuda se krećete i kako se ponašate po gradu, pogotovo ako sami odete u Tel Aviv”.
Dodao je i kako će nam organizovati posjetu Fudbalskom savezu Izraela.
Svojeglavi Bosanci, neki od nas tada mlađih, odmah prekršismo upute. Spustili smo se na obližnju pješčanu plažu na kojoj su vidno bile istaknute crne zastavice. Tada dvadeset i koju godinu stari zanemarili smo i njih i uletjeli u toplo more. Kupali se satima. Sunčali. U predvečerje, eto vodiča po nas s autobusom i naoružanim osiguranjem.
”Kako vam se sviđa kod nas?”, pitao me, na šta sam mu odgovorio da je lijepo, da smo se kupali u moru.
Uzviknuo je ”danas”?! Da, super je bilo, rekoh mu, na šta me upitao da li su bile istaknute crne zastavice na plaži. I na to sam potvrdno odgovorio, nakon čega je vrtio glavom i rekao da se tada ne smije kupati.

”Ne bojimo se mi iz Bosne morskih pasa”, kroz šalu mu kazah, na šta kratko reče:
”Ne kupajte se više ako vidite crne zastavice, ne samo zbog ajkula”.
Do stadiona smo stigli za nekih 40-ak minuta vožnje. Prošli smo nekoliko vojnih punktova i barikada na i pokraj modernih puteva. Gledali smo jedni u druge. Vodič ništa nije govorio.
Na našem treningu totalni haos. Tokom igranja popularno zvane ”ševe” pošaketaše se Elvir Bolić i Sergej Barbarez. Ekspresno nas izbaciše sa tribina, iako nije prošlo 15 minuta koliko je obično dozvoljeno da novinari prate trening. Poslaše nas u salu u kojoj će biti konferencija za medije. Dok smo čekali selektora Mišu Smajlovića, salijetali su nas tadašnji direktor reprezentacije Ahmed Pašalić i drugi uposlenici Saveza te molili da ne objavimo vijest o tuči, jer ”to će narušiti atmosferu uoči važne utakmice”, ”poljuljati povjerenje javnosti i navijača”, ”to je bruka za reprezentaciju i državu”. Molili su uporno sve do dolaska selektora. I Smajlović je potom zamolio, rekavši:
”Bolić i Barbarez su se pomirili. Sve je uredu. To se dešava. Molim vas, imajte razumijevanje, skandal nam sada nije potreban. Ovdje smo došli da pobijedimo.”
I? Dogovorismo se da ne objavimo, odnosno da ako će to neko učiniti, da uradi po povratku kući, dan poslije utakmice kako ”ne bismo narušili prijeko potrebnu atmosferu”.
Ignorisanje činjenica i pertle za reklamni pano
Jutro nakon ”opasnog kupanja” i tuče na treningu opet dođe vodič po nas. I uputismo se u posjetu Fudbalskom savezu Izraela. U prostorijama i starije slike ispod kojih je potpisano da se na njima nalaze reprezentativci Palestine.
Vjerovatno uvidjevši da bi ga mogli pitati i što ne želi čuti, vodič je govorio kako se zemlja ranije zvala Palestina i da su tu fudbal dodatno popularizovali Englezi koji su jedno vrijeme upravljali područjem, i da su ga igrali svi, kao i danas. Priča mu bijaše ”med i mlijeko” – fudbal spaja ljude, ne razdvaja, itd…
Dodah da pretpostavljam da je većina igrača sa palestinske slike protjerana iz svojih domova 1948. ili godinama kasnije.
Odgovorio je drsko: ”Nije tako kako su vam govorili”.
Potom, bez pratnje odosmo sami do hotela bh. nacionalnog tima kako bi poslali izvještaje, jer naši rijetki mobilni telefoni te 2000. nisu bili u funkciji u Izraelu.
Haos i na ulazu u hotel. Kolega Esad Filipović, rahmet mu duši, nije ispoštovao dogovor i objavio je vijest o tuči Bole i Barbe. Legendarni portparol N/FS BiH rahmetli Fuad Krvavac kako bi smirio uzavrelu situaciju nabrzaka je organizovao vanrednu konferenciju za medije u holu hotela. Molio nas je da mu pomognemo donijeti reklamni pano N/FS BiH. I opet problem. Kada smo donijeli bilbord, vidjeli su da ga nemaju čime zakačiti. Fudo se sageo i izvukao pertle iz cipela.
”Evo, riješen problem”, govorio je dok je pertlama vezao i idealno postavio pano.
Izvukosmo ”živu glavu” iz hotela i na poziv slavnog Blaža Sliškovića, tada pomoćnika selektora Smajlovića, odosmo u šetnju zaista lijepim gradom. Nekoliko puta smo imali bliske susrete sa policijom koja nas je i kontrolisala s dugim cijevima. Da li zbog Bakine puti i brade, do danas nije mi jasno…
Trebalo se i vratiti u Netanyau. Prilikom ulaska u međugradski autobus kondukter i kondukterka ”rovili” su svakog od putnika i skenirali detektorom metala. Naivno, mislio sam tada da su kondukteri.
Stigosmo nazad iscrpljeni i gladni. S kolegom i dugogodišnjim cimerom s brojnih destinacija širom svijeta Muamerom Tanovićem odoh na ručak u jedan od simpatičnih restorana u Netanyaji. Šnicle su bile preukusne. A, onda? Novi šok! Vrtoglavi račun za naše poratne prilike. Srećom, Tana je bio iz solventnijeg medija. I danas mi prigovara kako me nahranio i platio najskuplji ručak ikada.
Međutim, da mu nije bilo mene, tačnije moje prijateljice Mirne Kulić, koja je u vihoru rata u Bosni i Hercegovini izbjegla u Izrael i koja nažalost više nije među nama na ovom nepravednom svijetu, nikada ne bi poslao izvještaj redakciji sa ”Ramat Gana”. Divna djevojka i dobra duša, koja je plakala tokom intoniranja himne Bosne i Hercegovine na stadionu, mnogim našim novinarima ustupila je mobilni telefon kako bismo obavili posao u roku.
Izgubili smo tu noć, rezultatom 1:3, u utakmici u kojoj je ekstremni dio domaće publike zviždao jednom od svojih reprezentativaca arapskog porijekla. Za nas gol je postigao Bruno Akrapović. Prilikom proslave gola u ”svetoj zemlji” najglasniji u loži stadiona bio je, koje li ironije, Zlatan Mijo Jelić, nekadašnji član Izvršnog odbora N/FS BiH, danas bjegunac od bh. pravosuđa, optuženik za ratne zločine.
Prije meča neki od naših, oni koji su imali manje posla, tada su imali sreću posjetiti i džamiju Al-Aksa i Zid plača u Jerusalemu.
”Pratila sam te, ko ti je pakovao kofer?”
Sutradan, da belaj bude veći, u hotelu je jaknu zaboravio kolega Kemal Ahmetović, izvještač državnog javnog servisa s utakmice odigrane 11. oktobra 2000. godine. Čarter let za Sarajevo zbog toga do daljnjeg se odgodio.
U cijelom vrtlogu i nervozi prilazi mi djevojka u civilu, te pita na ekavici: ”Da li si ti poneo sve stvari? Da li si sam pakovao kofer?”
Kontao sam zeza se pa sam i pomalo začuđen pokušao uzvratiti:
“Nisam. Mama je došla iz Sarajeva i spakovala.”
Stisnula me za ruku jače i ponovila:
”Lepo te pitam, da li si sam pakovao kofer?”
Ruka me malo zaboljela i odgovorih kao ”iz topa” – jesam. Upitah je ko je i šta hoće?
Pustila mi je ruku, nasmijala se i prije nego je brzo otišla rekla:
”Ovde sam te pratila. Brinula za vašu sigurnost. Nemoj biti onoliko tužan kada gubite. Srećan put”.
Donijeli su Keminu jaknu i odletjeli smo ka zapadnom dijelu Balkana koji je još brojao žrtve i vidao rane iz netom završenih ratova.
Nekoliko dana kasnije na dnevniku državne televizije Bosne i Hercegovine udarna vijest o ubistvima i hapšenjima Palestinaca na Zapadnoj Obali i Gazi. Uzvratili su bombaškim napadom na Dijamantni centar. Onaj pored našeg hotela.
Mi smo te 2000. godine, onda i 2014. izgubili tamo, ali samo na sportskom planu. U ”svetoj zemlji”, Palestini i Izraelu, gubi cijeli svijet 75 godina.