Kad sam bila dijete, veliki, tutnjavi izraelski buldožeri jednog su dana ušli u naše susjedstvo i sravnili sve kuće. Samo tako.
Odrasli su bili tužni, ali nisu djelovali iznenađeno.
Godinama smo se selili iz skloništa u posuđene kuće dok konačno nismo uspjeli pronaći vlastiti dom u Fokhari, istočno od Khan Younisa u južnom Pojasu Gaze.
Blizu smo prelaza Rafah u Egipat i ograde za razdvajanje. Bilo je turbulentno, ali barem se nismo toliko često selili.
Ukaljan dan
Kad sam se probudila u subotu, bilo je to uz zvuk ispaljenih raketa. Bili smo prilično sigurni da su to bile palestinske rakete ispaljene na naše okupirane zemlje izvan Gaze. Zemlje iz kojih su naši bake i djedovi istjerani prije 75 godina za vrijeme Nakbe, zemlje na koje neki od nas nikada nisu smjeli kročiti.
Trajalo je satima. Ipak, nije bilo jasno koji je razlog. Je li to bila odmazda jer je Izrael ubio vođu Hamasa? Oni to ponekad rade, ubijaju ljude u vladajućoj stranci Gaze.
Jesu li rakete bile odgovor na ono što se prošle sedmice događalo u džamiji Al-Aqsa, upade doseljenika i nasilje nad muslimanima koji su se tamo pokušavali moliti?
Moglo je biti bilo šta, Izrael toliko toga čini Palestini i Palestincima.
Onda su se uključili zvučnici džamije, ljudi su počeli slati vijesti i slike na svojim telefonima. Velika grupa boraca otpora iskrala se iz Gaze, “infiltrirajući” se u naše vlastite okupirane zemlje.
Prizori su bili užasni, nalikovali su mnogima koje smo prije vidjeli iz Gaze. Ali ovaj put, ljudi koji leže mrtvi na zemlji nisu bili Palestinci. Svaka smrt je traumatična.
Bilo je nadrealno, poput horor filma, pokvarilo je dan.
Gledajući naše okupirane zemlje
Palestinci su izašli iz svojih domova na ulice, u zraku se osjećala zbrka.
Vikali su dok su rakete koje je ispaljivao pokret otpora šibale iznad njih, svako pokazivanje snage, sposobnosti da se suprotstave okupatoru malo ih je umirilo, učinilo život lišen nade malo podnošljivijim.
Znati da je palestinska mladost ušla u palestinske zemlje, zemlje do kojih je uvijek bilo tako teško doći, ako ne i nemoguće, i boriti se protiv okupatora, licem u lice. I u isto vrijeme znati da će se ovaj okupator, podržan od okupatorovih moćnih, bogatih prijatelja, sada okrenuti i uništiti što više Palestinaca može. Kakav unutarnji sukob.
Kada je Mohammed Deif, glavni komandant Hamasovog oružanog krila, Brigada Izz al-Din al-Qassam, govorio, rekao je svijetu da provode drugačiju vrstu operacije, stvarno raspoređivanje kopnenih snaga.
Govor nije raspršio strah i tjeskobu koja lebdi nad bilo kakvim vijestima o akcijama otpora. Koliko bi stanovnika Gaze ovog puta umrlo?
Rekao je da je ograda koju je Izrael izgradio da nas zatvori sada otvorena, da ljudi mogu ići i ulaziti u njihovu zemlju. Stotine, hiljade ljudi krenulo je iz Khan Yunisa prema ogradi.
Neki su bili mladi, jedva nešto više od tinejdžera, dok su neki bili stariji ljudi koji su od 1948. godine sanjali o povratku na ovu okupiranu zemlju.
Prvi trenuci bili su intenzivna radost dokumentirana na njihovim mobilnim telefonima kako bi ih podijelili sa svijetom. Ali na kraju su svi morali otići kući.
Majke bespomoćno plaču za svojom djecom
Ratni avioni počeli su kružiti nebom iznad Gaze. Osveta.
Čula sam kako avioni pucaju na ljude u graničnim područjima.
Tijela su počela pristizati u Evropsku bolnicu pored naše kuće. Novinski izvještaji govorili su o desecima ranjenih. Ministarstvo zdravstva objavilo je da je 100 mrtvih, a taj broj stalno raste.
Glasovi porodica mučenika, puni boli i gubitka, ispunjavali su zrak. Više od 50 umrlo je u Khan Yunisu.
Gubitak je tako jako bolan.
Ti ljudi su imali snove, njihove porodice su imale budućnost kakvu su za njih zamišljale, ali sada postoji samo velika tuga.
Suze majki za svojom djecom tekle su u izobilju kao da žele utažiti zemlju žednu njihove djece.
Bolna noć u Gazi
Tokom ranih sati te noći, Izrael je počeo uništavati porodice i uništavati domove.
Istrebljenje je počelo na jugu Pojasa Gaze. Devetnaest članova porodice Abu Qouta ubijeno je u Rafi. Mlada porodica masakrirana je u Beit Hanoonu sjevernije, 18 ljudi je nestalo: muškarci, žene, djeca.
Projektili, veliki i teški, odašilju jake vibracije kroz tlo, obasjavaju nebo intenzivnom crvenom bojom i buše nam bubnjiće uz tako glasne eksplozije.
Otjerali su desetke ljudi koji žive u pograničnim područjima da potraže utočište u školama UNRWA-e, nadajući se da će biti sigurni. Ali prema mom iskustvu, Izrael ne mari za takve stvari.
Raseljenost i bijes
Nije bilo neobično vidjeti ljude ubijene kad sam bila dijete. “Mučenici!” Muškarci bi vikali, slaba utjeha majkama koje su vrištale od užasnute boli zbog djece koja su im tako okrutno oteta. Imao sam sedam godina, čudeći se jačini emocija na ulici.
Deset godina kasnije, morala sam odustati od toga da budem srednjoškolka jer smo morali bježati, raseljeni dok smo bježali od kopnenog upada izraelske vojske 2008.
Noći su bile najteže, tada ne možeš spavati i spavaš, grozničavo čitaš vijesti ili čekaš da išta čuješ.
Cijele porodice borave u jednoj sobi, kako bi zajedno preživjeli ili zajedno umirali. Teško je to shvatiti, ali to je ono što osjećamo u Gazi, posebno tokom noći.
Čim smo shvatili da slijedi naredni napad, ljudi su pohrlili kupovati zalihe za nekoliko dana, ali nijedna trgovina nije imala dovoljno zaliha da zadovolji potražnju. Struja, internet i voda gotovo su potpuno isključeni.
Molimo se cijelo vrijeme. Nikada ne znamo kada bi neko od nas mogao umrijeti jer izraelska vojska cilja sve više domova. Jutros sam se probudila gušeći se od nečega što su nosili projektili. Postoje tvrdnje da je u projektilima korišten zapaljivi bijeli fosfor, ne znam.
Moja prijateljica je izgubila muža, druga prijateljica brata, a direktorica moje osnovne škole nećaka.
Vidim užasne objave na Facebooku. Ne mogu nikoga utješiti, mogu samo plakati.
Svima nam je potrebna utjeha tokom ovog napada, pogotovo tokom noći.
Mrzimo noć, ne zbog onoga što jest, već zbog onoga što nam Izrael čini tokom svojih dugih, mračnih sati.