„Kakve su Vam želje u Novoj godini?“ – tipično pitanje, ali u Pojasu Gaze, ono se ne postavlja.
Ako ga postavite, bili biste meta čudnih ili ljutitih pogleda ili bi neko pomislio da se ismijavate.
Tako sam, umjesto nekom drugom, to pitanje postavila sam sebi.
Novinarka sam, ali sam iz Gaze; živim kroz njenu dnevnu realnost, teške trenutke i izazove.
Biti novinar ovdje je teško breme.
Javljate vijesti koje vas mogu ostaviti malodušnim, ali to su vijesti koje se ponavljaju više od 15 godina, od početka izraelske blokade Gaze, o trajnoj ljudskoj tragediji koju moji sugrađani Palestinci iz Gaze proživljavaju.
Pišemo o istim stvarima, istim okolnostima, istim vijestima o vojnim eskalacijama i istoj patnji, a da se ništa ne mijenja.
Znači li to da su životi dva miliona ljudi koji žive u Gazi bezvrijedni?
Uporno ponavljanje krvavog scenarija
Mnogi Palestinci iz Gaze teško podnose kontinuiranu patnju i izgubili su želju da govore ili da ih se intervjuira.
Njihovi odgovori na moja pitanje uvijek su završavali istim odgovorom: „Šta da kažemo? Niko nas ne čuje i ne osjeća“.
Gaza je prošle godine bila meta vojnog napada. U augustu, Izrael je pokrenuo ofanzivu u kojoj je poginulo najmanje 49 Palestinaca, dok su stotine ranjene, a deseci raseljeni.
To je krvavi scenarij koji se uporno ponavlja i samo pogoršava uslove na teritoriji koja je već doživjela ekonomski, okolišni i politički kolaps, zoni za koju su Ujedinjeni narodi nekada predviđali da će do 2020. biti „nenaseljiva“.
Kada se prisjetim ta tri dana izraelskih napada iz augusta, sjetim se mnogih bolnih priča o žalosti i gubitku.
Ne znam kako bi Umm Khalil Hamada mogao čekati Novu godinu bez jedinog djeteta koje je dobila nakon 15 godina dugih pokušaja da zatrudni.
Šta je sa 11-godišnjom Rahaf Suleiman, koja je izgubila ruku i stopalo u izraelskom bombardovanju?
Kako će narod Gaze zaboraviti svu tu žalost, tugu i gorčinu? Kako će ići dalje znajući da se primirje koje se nadvija nad njima može srušiti u svakom trenutku, a da političkog rješenja nema niti na vidiku? Kako, kako, kako?
U Gazi, runda konflikta može završiti, ali ljudi se osjećaju kao da proživljavaju svakodnevni rat. Žestoki rat koji se vodi oko zatvorenih graničnih prijelaza i ograničenja putovanja, protiv visoke stope nezaposlenosti, ekstremnog siromaštva i svakodnevnih isključenja struje.
Kako do ljekarskog tretmana?
Jedan od najvećih izazova života u Gazi javlja se kada tražite ljekarski tretman.
Tokom prošle godine, moja majka imala je komplikacije sa plućima nakon što je dva puta bila zaražena korona virusom. Njeno stanje počelo se naglo pogoršavati, a ljekari u Gazi, sa ograničenim resursima i oronulim zdravstvenim sistemom, nisu joj mogli pomoći.
U Gazi, u ovom slučaju je najbolje razmisliti o tretmanu u izraelskim bolnicama. No, to uključuje mnoge prepreke – prilaganje ljekarskih nalaza i zahtjeva za uputnicu, sigurnosne dozvole i dokumente organizacije za ljudska prava kojima se dokazuje da je slučaj humanitarnog karaktera.
Ministarstvo za civilne poslove je mjesto na koje idete kada aplicirate za prelazak Beit Hanoona, prijelaza koji kontroliše Izrael, poznatog i kao Erez.
Naravno da nismo bili sami. Deseci, možda i stotine građana stvorili su gužvu u nastojanju da predaju dokumente za medicinski tretman u Izraelu.
Stanje velikog očaja i bespomoćnosti zahvatilo je sve koji su očajnički čekali dozvolu. Namrgođena lica oblivena znojem, umorom i tjeskobom, čekaju odgovor koji bi obično uključivao dugačak spisak sigurnosnih uslova, a najvjerovatnije i odbijenicu.
Nakon sedmica čekanja i pokušaja, izraelska bolnica odobrila je zahtjev moje majke.
No, izraelski zvaničnici odbili su joj dati dozvolu da prijeđe Erez. Nisu dali razlog.
Općenito, Izrael tvrdi da su te mjere neophodne iz sigurnosnih razloga, no za Palestince iz Gaze to predstavlja samo još jedan način kažnjavanja populacije.
Tako smo se okrenuli drugoj opciji – graničnom prijelazu Rafah, i Egiptu.
Tamo počinje novo putovanje kroz komplikovane procedure.
Vrijedno je spomenuti da je putovanje preko prijelaza Rafah poznato kao “komad muke”, jer putnici provode duge sate čekajući na egipatskoj strani, prije nego što dođu u Egipat nakon nekoliko sati, cestom koju prekidaju kontrolne tačke.
Udaljenost od Rafaha i Kaira ne bi trebala biti duža od šest sati, no sa restrikcijama, treba i više od 20.
Opšti osjećaj ambivalentnosti
Na kraju, moja majka je uspjela doći do Turske, gdje je shvatila kakav bi život mogao biti van života pod blokadom u Gazi.
U video pozivima, izražavala je tugu zbog svoje djece, mladih ljudi koji će morati živjeti kroz ono što je opisala kao „groblje“ koje predstavlja Gaza.
Moja majka nam je rekla da je bila suočena sa smrću u Gazi, bez liječenja. Nakon što je uspjela otputovati u Tursku, vratila se u život.
Naši razgovori bi završili kada bi nam nestalo struje.
To bi me navelo da razmišljam o našoj situaciji, stvarnosti i pogoršanju kvalitete naših života.
Kako se Palestinci u Gazi nose s tim? I zašto je za njih ideja o normalnom životu samo san?
Nemam odgovore na ova pitanja, ali, bez nade u rješenje na vidiku, svi u Gazi s kojima razgovaram vjeruju da će ono što tek dolazi biti još gore. Razmišljanje je da se, ako ste optimistični, samo pripremate za razočarenje.
U Gazi ljudi ne mogu prestati pričati o onome što predviđaju kao neizbježnu eksploziju situacije, još jedan razorni rat za koji većina misli da će konačno doći jednog dana.
Ipak, opšti je osjećaj zabrinjavajuće ambivalentnosti.
“Ako se dogodi, hoće li biti gore od onoga što smo proživjeli”, glasi uobičajeni refren. “Onda nema razlike u odnosu na ono što već proživljavamo”.