Kad sam tek stigao u Holandiju, djevojka i ja smo se prijavili na adresu kod člana šire familije. Ona je tada živjela u stanu koji je unajmljivala „na crno“, od zaposlenice Haškog tribunala. Ta zaposlenica nije smjela iznajmljivati taj stan, ali ga je dobila još kao izbjeglica, i sve dok je plaćala nekakvu simboličnu kiriju opštini, niko joj ga nije mogao oduzeti. Na nama je zarađivala nešto malo, ali je čuvala stan – zlu ne trebalo. Platu je primala u Hrvatskoj i za to se nije znalo.
Takvih slučajeva ima i danas. Nekad u prošlosti se lako mogao dobiti stan na osnovu socijalnog stanja, a tražitelji azila bi uvijek bili prvi na spiskovima. Godinama poslije, čak i trećinu stoljeća, ti ljudi i dalje žive tu, ili neko od njihovih potomaka. To se najsličnije može usporediti s nekadašnjim „stanarskim pravom“ u našim zemljama, a kirija koja se plaća je niža od trećine tržišne cijene. Zbog toga mnogi ne žele izaći i nekako su se uljuljali u tu neku sigurnost. Ne žele ni kupiti nekretninu jer im to predstavlja trošak na koji nisu navikli, iako bi matematički i trostruko veća rata kredita bila isplativija.
Holanđani često prijave svoju djecu da dobiju socijalni stan, znajući da je lista čekanja 10 do 15 godina, i onda taman kad naraštaj stasa za fakultet, i dok još nema dobra primanja, postanu podobni nastaniti se u dvosoban stančić na dobroj lokaciji iz kojeg ih na kraju niko ne može istjerati, bez obzira na promjenu u primanjima.
Mi se naravno nismo mogli prijaviti da dobijemo nešto takvo, nego smo morali gledati slobodni sektor, a to je jedna sasvim druga dimenzija u odnosu na stanje opisano u gornjim redovima. U Amsterdamu, po podacima sajta Funda, za najjeftiniji dvosoban stan najam trenutno košta 1.410 eura. No, manji je problem predstavljalo platiti stan koliki je problem bilo dobiti ga. Toliko je teško da ljudi na svim jezicima koriste termin „dobiti stan“, kao da se dijeli džaba, a ne za 70 posto prosječne plate.
Da biste pogledali neku nekretninu, morate se najaviti isti dan, ili čak i isti sat, kada se ona pojavi na internetu. Ako imate dovoljno sreće, dobićete termin da ga razgledate i obično će to biti potpuno prazan prostor, u kom je samo kuhinja. U većini stanova nema ni poda, tako da i to morate sami postaviti. Na pod se gleda kao da je dio namještaja. Tako sam naučio postavljati laminat, te uvidjeti razlike između kvalitetnog i manje kvalitetnog parketa.
Ko se seli, taj se ne veseli
Kada smo postali svjesni da naša gazdarica traži kuću da kupi, a samim tim će izgubiti pravo na socijalni stan, počeli smo gledati stanove za najam i nakon osam mjeseci nam je to i uspjelo. Unajmili smo stan u zapadnom dijelu grada i bili prvi stanari u njemu. Nakon prvog dolaska, stiglo je i prvo iznenađenje: radnici su zaboravili okrečiti stan. Dobili smo ključ susjednog stana, gdje smo mogli ostaviti stvari, svi su nam se izvinjavali, a mi smo srećom i dalje imali gdje spavati. Novogodišnju noć smo proveli postavljajući laminat kako ne bismo ostali u prašini. Tokom praznika smo imali i posjete iz Sarajeva, dvije prijateljice koje su nam u svemu pomagale. Moj jedan dobar drug bi na to rekao: „Ko se seli, taj se ne veseli“.
Bili smo sretni da imamo priliku živjeti u novom stanu, ne toliko daleko od centra, uz podnošljivu stanarinu. Ipak, nakon 3,5 godine sam shvatio da smo dotad platili 40.000 eura stanarine i da je taj novac otišao nekom poludržavnom fondu. Tih dana stigla je i ponuda od fonda, gdje su nas obavijestili da je sada moguće kupiti nekretninu koju unajmljujete od njih. Oboje smo te 2014. godine bili bez ozbiljnog posla, očajni i depresivni, tako da nismo bili kreditno sposobni.
Situacija se promijenila već dogodine i očekivali smo dosta višu cijenu, s obzirom da je tržište već išlo ka ludilu. Imali smo sreću da je fond bio pred bankrotom, bili su im potrebni novci, i to smo i iskoristili. Stan su nam ponudili barem 50.000 eura niže od tržišne cijene, a mi smo naravno pristali. Kasnije će se vrijednost tog stana udvostručiti i tih godina počinje totalno ludilo na tržištu nekretnina.
Malo prije pandemije, pa i tokom nje, bilo je gotovo nemoguće doći i do same prilike da se stan i pogleda. Naši prijatelji koji su rođeni u Amsterdamu i znaju sve moguće trikove, za trosoban stan su na cijenu od 455.000 eura ponudili čak 70.000 više i ponuda im nije prošla jer je neko ponudio još više. Na Balkanu cjenkanje obično ide u obrnutom pravcu, pa je ovo teško shvatiti nekome ko tek dođe u Holandiju. Samci koji zarađuju prosječnu platu su se našli u neobranom grožđu jer više jednostavno nisu mogli priuštiti ništa i bili su primorani godinama unajmljivati stan. Kolege s kojima sam radio u poznatoj korporaciji su često živjeli sa cimerima jer je to bilo jedino moguće.
Bez agencija je nemoguće
Kasnije će se tržište malo primiriti i već u 2022. godini će biti prodano 43 posto manje stanova nego godinu prije. Cijene u samom Amsterdamu nisu previše pale, dok u cijeloj zemlji jesu, ali s obzirom da su kamate povećane, dođe se otprilike na isto. Manja je potražnja, pa sada nije potrebno nuditi toliko više kao nekad.
Ipak, u cijelom sektoru i dalje postoji monopol agencija, pa je gotovo nemoguće kupiti stan bez njih. Da biste oglasili nekretninu na Fundi, iza vas mora stajati pravno lice, a agencije nude razne usluge za koje uzimaju prilično velike procente, pa to nekad izađe i nekoliko hiljada eura, a realno mnogi od njih se ne potrude ni blizu koliko ta usluga košta. Ako želite sami da obavite sav posao oko prodaje, kao što su fotografije i dočekivanje posjetilaca, sam oglas će vas koštati oko 900 eura i to je vjerovatno najisplativija opcija jer ćete se kao vlasnik sigurno više potruditi od nekog agenta koji ima stotine stanova u portfelju. Onda se možete nadati i boljim ponudama.
A kako to ide s bankama? Samo usluga banke ili hipotekarnog savjetnika će vas koštati između dvije i četiri hiljade eura. Ipak, isplati se unajmiti savjetnika jer on ima pristup svim bankama i drugim kompanijama koje nude kredite. Tako smo mi sa svojom prvom nekretninom platili hiljadu više za savjetnika, ali smo uštedjeli na kamati u belgijskoj banci popriličnu sumu. Tada su u Belgiji kamate bile niže, a ko bi uopšte pretpostavio da je moguće uzeti kredit i u susjednoj zemlji.
A kad smo se odlučili na taj korak, dosta ljudi nas je pitalo je li baš bio trenutak za tako veliku investiciju. A kad je uopšte trenutak za to? Rekao bih odmah jer je nemoguće znati da li će cijene ići gore ili dole, a tendencija rasta cijena je takva da od Drugog svjetskog rata nisu zabilježena veća opadanja. Računica je jednostavna, potražnja je uvijek veća od ponude, a u junu 2022, po podacima sajta BusinessInsider, nedostajalo je gotovo 390.000 stambenih jedinica. Samim tim je nemoguće očekivati pad cijena, a kad se još uzme u obzir da je relativno lako dobiti kredit, da vam nisu potrebni ni depozit, a ni stalni ugovor, onda je zaista teško objašnjivo zašto i dalje postoje ljudi koji cijeli život unajmljuju nekretninu u kojoj žive. Uzimajući u obzir inflaciju, dolazi se do računice da je taj novac ustvari besplatan i da je kamata samo nužno zlo koje manje ili više pojede inflacija, pa tako rata od 1.500 eura sada zvuči mnogo, ali će za 10 godina ta cifra imati mnogo nižu vrijednost, dok se stanarine prilagođavaju inflaciji i samim tim povećavaju.
Nema razloga da se ne kupi stan i ako dvoje u porodici rade sve drugo je prosto bacanje novaca. Ovo je zemlja koja ima 17,5 miliona stanovnika, a manja je od Bosne i Hercegovine, tako da je teško očekivati da će stanje na tržištu nekretnina zadugo biti povoljno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.