Iako i sam imam diplomu istoričara, iako sam i sam zaljubljenik u istorijsku nauku, nikada nisam smatrao da će istorija kao nauka zanimati široke narodne mase. Istorija je, makar ovdje, toliko bila zloupotrijebljena da me nimalo ne čudi zašto je omrznuta. Tome su najviše doprinijeli dvorski istoričari, sa kojima nijedna vlast nikada, bar na ovim prostorima, nije oskudijevala.
Ali, bez istorije se ne može. Bez njenog iskustva nemoguće je praviti analize, strategije, planove. Ali, istoriju treba učiniti zanimljivom i običnom čovjeku, odnosno naći način da mu se probudi interesovanje za ovu nauku.
Pravo pitanje je kako?
Dokument o princezi u arhivi
Ne postoji naravno recept, ali postoje zanimljivi načini. Jedan od sjajnih načina kako da građane zainteresujete za istoriju, patentirao je doktor istorijskih nauka Živko Andrijašević knjigom Kraljica i njeni prijatelji.
Nedavno sam knjigu pročitao na preporuku moje prijateljice Tanje Pavićević. Iščitao sam je u jednom dahu, za nekoliko sati. Knjiga Kraljica i njeni prijatelji je kombinacije fikcije i stvarnih događaja. Moram priznati da je profesor Andrijašević toliko uvjerljiv da samo najbolji poznavaoci istorije Crne Gore iz ovog perioda mogu razlikovati šta je istina, a šta plod mašte iz profesorove glave.
Ovaj detektivsko-špijunski roman oslonjen na stvarne istorijske događaje i ličnosti, bavi se Crnom Gorom s kraja 19. i početkom 20.vijeka. Sve počinje tako što profesor istorije biva izabran 2012. godine u Komisiju koja treba da izvrši trijažu dokumenata u posjedu Službe državne bezbjednosti, a za potrebe arhiva Crne Gore.
Tamo, u moru dokumenata koji tretiraju svakodnevnu administraciju, pronalazi i jedan više nego zanimljiv dokument, ni manje ni više nego dosije ruske obavještajne službe o italijanskoj kraljici Jeleni Savojskoj, jednoj od ćerki crnogorskog kralja Nikole Petrovića.
Dosije je iz Moskve donio, a ko bi drugi nego Milovan Đilas, koji je pak dosije dobio na poklon lično od Staljina tokom jedne terevenke za vrijeme službenog posjeta Moskvi.
I tu počinje zaplet sa nevjerovatnim obrtima.
Omaž ženama
Crna Gora je tek nedavno ušla u red nezavisnih država i maltene već istog trenutka susrela se sa problemom opstanka.
Andrijašević ne ostaje samo na detektivsko-špijunskoj osnovi romana. Ono što ovo čini istovremeno zabavnim, ali i dubokim štivom, jeste to što nam autor kroz profile značajnih ličnosti tog vremena, odlično skicira razloge propasti Kraljevine Crne Gore.
Raskalašenost vladajuće kuće, sujeta, postavljanje podobnih a ne sposobnih, progon neistomišljenika, korišćenje rođačkih i drugih veza za krađu državne imovine – sve je ovo Crna Gora u posljednjim decenijama postojanja.
Vladajuća elita, ako se o postojanju elite i tada kao i sada uopšte može govoriti, postaje svjesna stvarnosti tek kada propast postane neminovna.
Takođe, ono što meni čini Andrijaševićev roman zanimljiv sa još jednog aspekta, jeste njegova izrazita feministička crta. Gotovo da su jedini pozitivni likovi u romanu žene. Iako se bave delikatnim poslom obavještajnog rada, kao i najodgovornijim državnim poslovima, crnogorske princeze ne zaboravljaju da su kćeri Crne Gore i jedino ta odanost se nijednog momenta kod njih ne dovodi u sumnju. Liči mi to na omaž i posvetu svim crnogorskim ženama. Kao da je autor sam sebi rekao: “Evo, istorija vam nije bila naklonjena. Medalje, posvete, slavu, sve su uzeli muškarci”.
Pritisnut teretom bavljenja i tumačenja onog što se u istoriji stvarno dogodilo, autor je makar u ovoj vrsti književne forme odlučio da se oduži crnogorskim majkama, ženama, kćerima – onima koje su hrabro i ćutke podnosile najteže gubitke; onima koje su potpuno nepravedno ostale u sjenci svojih muževa, očeva, braće…
Vjerujem da se zato i roman završava neostvarenom željom kralja Nikole da izmijeni Ustav Kraljevine Crne Gore i omogući da ga naslijedi njegova ćerka, princeza Ksenija Petrović.
Nešto sasvim novo na književnoj sceni
Na žalost, istoriju bar do sada, uglavnom kroje muškarci. Zato je uostalom i istorija čovječanstva ovako tužna i krvava.
Ali da sve ne izgleda tako, makar u romanu, potrudio se profesor Andrijašević nizom zanimljivih i na momente komičnih zapleta i situacija.
Nema sumnje, roman Kraljica i njeni prijatelji je nešto sasvim novo na književnoj sceni Crne Gore. Iako je ranije bilo blijedih pokušaja, do sada niko nije napisao ovako uspješan roman kada je ovaj žanr u pitanju. Potpisnik ovih redova to može lično garantovati jer je i sam pasionirani čitalac djela koja pripadaju ovom žanru književnosti.
Nema sumnje, profesor Andrijašević je ovim romanom pokazao da je na tragu najboljih majstora krimi i detektivske priče, tako da ne sumnjam u dobru recepciju ove knjige u regiji (ondje gdje nam prijevod nije potreban).
Knjiga značajna i za historiju
Pored doprinosa književnosti, ova knjiga je značajna i za istoriju. Iako kombinacija fikcije i stvarnosti, ona čini jednu moćnu stvar: podstiče čitaoca da se zainteresuje za istoriju. Pri tome, ova suptilna “navlakuša” vodi ljude u pravcu proučavanja istorije da to i nisu svjesni. Neko će htjeti da sazna ko su bile Nikoline ljubavnice, nekome će biti zanimljiv svijet obavještajnih službi, a nekom moda tog vremena.
A ako se to i ne desi, sigurno je jedno: knjiga profesora Andrijaševića će vas bar na nekoliko sati ili par dana, ovisno o tome kojim tempom čitate, odvesti u neki drugi svijet: zanimljiv, uzbudljiv, egzotičan, zaboravljen. I ono najvažnije, pružiće vam avanturu čitanja, nešto što nažalost sve manje knjiga koje se objavljuju danas, može.
I na kraju, ne mogu, a da ne kažem da mi je drago što je jedan profesor istorije napisao ovakvu knjigu. Često mi istoričari, kada se bavimo nekom temom, imamo osjećaj kao da smo posmatrači partije šaha i onda bismo, da možemo, prišli Nikoli Petroviću, ruskom caru Romanovom ili sultanu u Stambolu i kazali mu da ne povlači taj glupi potez.
Na ovaj način, profesor Andrijašević je kroz roman postao “šahista” odnosno akter istorijskih događaja, koje je posložio onako kako on misli da je trebalo ili moglo da bude. Ne sumnjam da se jako dobro zabavljao dok je pisao ovu knjigu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.