Svima nama koji imamo neke veze s Bosnom i Hercegovinom ovih dana je u svim medijima iskočila izborna kampanja. Kažu: nikad prljavija, nikad gora i nikad bezobraznija. Počelo je još prije nekoliko mjeseci, jer su kod nas izbori svake dvije godine, tako da se parnim godinama uglavnom više priča nego što se radi.
Na Facebooku odjednom gomila poznanika koji su odlučili napraviti državu, iako im često i kod kuće ne štima, ali kad pogledate s kojom samouvjerenošću govore, pomislićete da kultura dijaloga na bosanskohercegovačkom političkom nebu ima dugu historiju.
Kad se malo bolje udubite u to, obično iz tog blata želite što prije van. Teško je ostati imun na količinu gadosti koju su ljudi jedni drugima spremni napraviti. Želite pobjeći u neki bolji svijet, negdje gdje ljudi vole jedni druge i gdje jedni drugima ne žele zlo. Recimo, upaliti TV i početi gledati Eurobasket, nakon dugih pet godina.
Košarka kao brend
Bosanskohercegovačka košarkaška reprezentacija nema dugu historiju. Kao i država, vrtimo se na evropskom nebu tridesetak godina. Iako smo kratko tu, o našoj se košarci mogu ispisati romani. Bh. košarka traje nešto duže od toga, a prve radosti u ovom dijelu regiona donijeli su najprije jugoslovenski reprezentativci početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, da bi krajem te dekade sarajevska Bosna osvojila Kup šampiona Evrope, predvođena Mirzom Delibašićem, čovjekom po kojem su mnogi dobili i ime, i koji je osvojio, žargonski rečeno, sve što se može osvojiti. S ove distance gledano, taj uspjeh bio je i veći, znajući da su reprezentaciju Jugoslavije češće činili košarkaši koji nisu iz Bosne i Hercegovine, a da je Bosna samo nekoliko godina prije toga igrala drugu jugoslovensku ligu.
Kad govorimo o bh. reprezentaciji, sve je počelo 1993. godine, kada je ekipa, ponovo predvođena slavnim Mirzom – tog puta u ulozi trenera, preko aerodromske piste izašla iz Sarajeva i „ilegalno“ otišla na Evropsko prvenstvo u Njemačku, o čemu govori sjajni film Nevjerovatno putovanje. To je bio prvi i jedini put da je Bosna i Hercegovina prošla grupu, što se u narednih osam prvenstava koje su odigrali, nažalost, neće desiti.
Bosna i Hercegovina je u tom periodu u kvalifikacijama pobjeđivala i mnogo jače reprezentacije, poput Litvanije ili Hrvatske, a i klubovi su bili relativno uspješni u ABA ligi. U godinama poslije rata smo svjedočili velikim slavljima na našim ulicama, posebno nakon pobjede reprezentacije protiv Hrvatske u Splitu, ali i zasluženih titula KK Bosne, te njihovih pobjeda nad Zvezdom, Partizanom, Cibonom i drugim velikim sudionicima zajedničke, regionalne lige.
Tih sam godina radio za časopis USD Bosne, pa sam širom regiona pratio i fotografisao košarkaše, rukometaše, fudbalere koji su igrali treći rang, ali i druge sportiste. Košarka je bila u prvom planu. I danas imam sliku četrnaestogodišnjeg Nihada Đedovića, ali i uspomene za cijeli život, kad je KK Bosna bila brend.
Uzavrela i moćna atmosfera
Nekako je bilo preraslo u modu otići na utakmicu KK Bosne, Skenderija bi bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a atmosfera uzavrela i moćna. Kada bi neko drugi pobijedio, poput Širokog 2004. godine, navijači bi bili tužni, ali godinama poslije ponosni čak i na tu utakmicu. Široki je te godine pred više od 8.000 ljudi pobijedio Bosnu u paklenoj sarajevskoj atmosferi, te osvojio treću titulu prvaka Bosne i Hercegovine u nizu, a Martin Vanjak ubacio 32 poena. Godinama poslije se o toj utakmici pričalo, a nekako su svi mišljenja da je timski duh te ekipe Širokog bio presudan. Oni su jednostavno odbijali da izgube.
Krajem prve decenije ovog vijeka KK Bosna je prestala da igra ABA ligu, a samim tim je u Sarajevu, najvećem košarkaškom centru, opala zainteresovanost za košarku. Primat je preuzela Igokea, nastavivši tamo gdje je Bosna stala, ali s mnogo manje reprezentativnog potencijala.
Reprezentacija je odigrala još koji Eurobasket i često nam je falilo samo malo. Godine 2005. u Beogradu smo u posljednjoj četvrtini poraženi od kasnijeg prvaka Grčke, a 2013. nismo uspjeli proći dalje ni sa tri pobjede koliko je imala prvoplasirana Srbija.
Iako vjerovatno nema neke posebne korelacije, ali otkako su u državi krenule blokade, tako je i košarka počela da nazaduje. Sve su se češće pojavljivali problemi u organizaciji, Košarkaški savez nije nalazio finansije ni za osnovno funkcionisanje, mijenjali su se predsjednici, a KK Bosna je realno propala, te se trenutno održava na aparatima nakon fuzije sa KK Royal.
Od minus 50 do pobjede protiv Francuza
U jednom momentu stvoren je opšti dojam da više nikome do košarke u Bosni i Hercegovini nije stalo, te kao posljednji uspjeh pamtimo U16 reprezentaciju i njihovu titulu prvaka Evrope 2014. godine. Činilo se da su u reprezentaciji neki tretirani kao zvijezde, a drugi potlačeni, da Savez ne radi mnogo na boljitku i da nemamo timski duh.
Međutim, drugačijeg su mišljenja bili Džanan Musa, Sani Čampara, Jusuf Nurkić i društvo. Ova prva dvojica su već osvojili jednu titulu u gostima i, kao petnaestogodišnjaci, dobili samopouzdanje kakvo rijetko viđamo na našim terenima, dok je Nurkić samim tim što se odlijepio u NBA dobio krila i svojim kvalitetom dokazao koliko može. Za selektora je doveden Vedran Bosnić, čovjek koji je ovim momcima očigledno objasnio da nisu ništa lošiji od bilo koje druge ekipe, i čovjek koji je istinski uveo neku novu energiju u tim, mada se mora priznati i zasluga Duška Vujoševića, s kojim je padala Rusija, ali i doživljavani porazi od 50 razlike kod kuće. U oba slučaja, kada se trenera trebalo i moralo zadržati, Košarkaški savez je padao na ispitima i treneri su odlazili.
Kako se Eurobasket nije igrao još od 2017. godine, a Bosna i Hercegovina posljednji put učestvovala 2015, javnost je polako zaboravljala na reprezentaciju, a očekivanja su svedena na minimum. Otad je prošlo nekoliko godina, a u posljednje vrijeme se počelo nazirati da opet imamo timski duh.
Pred sami Eurobasket ove godine doveden je Adis Bećiragić, koji je izjavio da mu je potrebno dvadesetak dana da složi tim i da uvjeri igrače da mogu doći daleko. Tako je i bilo. Nakon poraza u Podgorici bh. tim se vinuo u visine. Najprije je pobijeđena moćna Francuska u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, a nakon toga zabilježene i dvije pobjede na Eurobasketu. Bosna i Hercegovina je pobijedila evropskog šampiona Sloveniju, što je, statistički gledano, vjerovatno najveća pobjeda u historiji ove reprezentacije.
Najljepše od svega je što, kojeg god igrača da se pitalo, niko nije izdvajao sebe, nego su ostajali na zemlji i pritom naglašavali uspjeh cijelog tima, pa čak i dvojice igrača koji uglavnom sjede na klupi. Kažu da se nije moglo prepoznati ko igra za Portland, ko za Real, a ko za Split.
Dolaze neki novi klinci
U moru loših vijesti, predizbornih podmetanja nogu, ruske agresije na Ukrajinu, izbornom zakonu o kome se priča kao na pokvarenoj ploči, dolaze neki novi klinci, neka nova generacija, koju ništa to ne zanima i to bez igrača kojima je tlaka igrati za reprezentaciju. Njih 12, uz stručni štab koji je u svoje igračko vrijeme imao i prečih briga od toga kako finansirati put na prvenstvo (pogledaj pod „prelazak preko piste do Evropskog prvenstva“), stvaraju neke nove momente, uveseljavajući ljude ne samo od Save do Neuma, nego od Triglava do Gevgelije, pa i šire. Regionalni mediji pišu o veličanstvenim pobjedama, hiljade navijača iz dijaspore dolazi na utakmice, a oni i dalje ostaju na zemlji. Pjevaju svi zajedno, zovu Halida Bešlića iz autobusa i ne skidaju osmijeh s lica.
Idu po još pobjeda, po još uspjeha. A ako opet ne prođemo grupu, što se može desiti, biće nam žao, ali ćemo nastaviti vjerovati u njih. Malo nam za sreću treba, a insan nema limit. Tako bar kaže selektor, a ja, kao neko ko gleda ovu reprezentaciju 30 godina, stičem dojam da je ovo, nakon ekipe iz 1993. godine, prva grupa momaka koja zaista vjeruje u to. To je možda i naslijeđe jugoslovenske škole košarke kombinovane s pobjedničkim mentalitetom koji je u ovim momcima već godinama. Oni vjeruju da je moguće doći od minus 50 do pobjede nad istim protivnikom. Hajde da im vjerujemo i mi. Oni jednostavno odbijaju da izgube, a ako je mogao mali Široki pred 8.000 neprijateljski nastrojenih navijača, zašto ne bi mogli i oni pred nekoliko hiljada svojih?
Insan nema limit, a oni su insani od glave do pete, sportisti u punom smislu riječi. I kada izgube, znate da su dali sve od sebe, a to je ono što stvara ponos, isti onakav kao u poslijeratnim godinama, dok smo još vjerovali u bolje sutra. Bolje sutra je stiglo, a donose ga momci koji nose dres košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.