Šetnja Sarajevom: Grad stranačkih štandova i plakata

Moram reći da ne znam kako je van Sarajeva, ali znam da je po biračkom mjestu dovoljan samo jedan nepotkupljiv posmatrač da se izbori ne mogu lažirati.

Ovih dana često šetam Sarajevom i razgovaram s ljudima koji dijele predizborne materijale, piše autor (EPA)

Dvanaest godina me nije bilo u Bosni tokom predizbornih kampanja. Prije toga sam od 2000. godine radio na izborima, što u biračkim odborima, što u Glavnom centru za brojanje, gdje sam prošao skoro sve pozicije. Kada čujem priče o namještanju izbora, uglavnom ne vjerujem u njih.

Moram reći da ne znam kako je van Sarajeva, ali znam da je po biračkom mjestu dovoljan samo jedan nepotkupljiv posmatrač da se izbori ne mogu lažirati. U sarajevskoj dvorani Zetra se broje glasovi iz inostranstva i biračka mjesta na kojima ima prigovora, a u tih deset godina nikad nisam vidio nijednu krađu. Ne tvrdim da ih nije bilo, ali znam da niko nikad nije ponudio konkretne dokaze o tome, a da se nakon svakog ciklusa tvrdi da je neko pokraden. Tu je nastao i moj afinitet da svaki izborni proces posmatram s velikim interesovanjem.

Ovih dana često šetam Sarajevom i razgovaram s ljudima koji dijele predizborne materijale. Prvi dan sam najprije otišao do punkta Naše stranke, pošto oni dijele cekere u koje mogu staviti sve vizitke, olovke, afiše, letke i ostale đakonije koje nude. Krenuo sam tako u obilazak, i nakon što sam pokupio ceker, došao sam do štanda SDA u sarajevskoj ulici Ferhadija. Na štandu dvoje ljubaznih mladih ljudi, s osmijehom mi nude vizitke svih svojih kandidata, a svaka vizitka sadržava i kandidata za Predsjedništvo.

Jedan od njih je moj školski drug, nebošnjačkog imena, ali poznatog prezimena, tako da smo odmah počeli pričati o njemu. “Divan momak”, reče mi djevojka. Pitam ih šta znači “sigurno SDA”, a ona reče “pa da imamo sigurnu državu”. To sam isto pitao i u nedjelju u sarajevskom naselju Dobrinja, a majka jednog kandidata mi reče “pa nećemo valjda s njima biti sigurni”, pokazujući na susjedne štandove, kojih je taj dan na dobrinjskom šetalištu bilo nekoliko, i stade mi nabrajati ko je sve iz šehidske porodice, a ko Zlatni ljiljan s njihovih lista.

“I moj Adnan je divno dijete, iako je Al'pašinac” (Alipašino Polje – naselje u Sarajevu koje u ovoj konverzaciji ima loš prizvuk). Pitam za koga Adnan navija, a majka kao iz topa “pa za Sarajevo”. Rekoh, “ja sam Željovac”, a ona će, “pa navija on i za Želju”. Pitam joj kolegu od koga nas štite, pa zemlja mora biti sigurna, na šta će on “pa od dušmana”. “A od koalicijskih partnera?”, sad tu već krenem da ih zezam, ali dobijem ozbiljan odgovor, “pa i od njih”.

Sigurno nisi pušač

Idem dalje gradom i dolazim do štanda Narodnog evropskog saveza. Kažu da im je država u prvom planu, i da će zaštititi državu po svaku cijenu. Pitam ih kako će to uraditi, a dobijem niz rečenica kao odgovor od kojih nijedna ne odgovara na pitanje. Mlada djevojka koja je naučila fraze napamet kaže kako su oni jedina stranka nastala od dvije partije, i kako su vrlo jaki u Unsko-sanskom kantonu, a to za Sarajevo možda i nije prednost, pa se i to može protumačiti koliko su oni za državu, a ne samo za Sarajevo.

U to se uključuje njen stariji kolega koji objašnjava kako oni imaju namjeru koalirati s partijama koje nisu nacionalističke. Na njegovu žalost, imam dobro pamćenje, pa se ipak sjećam da je dio partije nastao iz SDA. Ubjeđuje me da su to sada skroz drugačiji ljudi. Zahvaljujem se na lecima i krećem dalje.

Preko puta stoje kandidati SDP-a. Jedan od njih, Damir Filipović, bio je ministar u Vladi Kantona Sarajevo u prvoj Vladi tzv. Šestorke. S njim sam izmijenio nekoliko lijepih rečenica, ali i da sam SDP-u zamjerio amandmane na Zakon o zabrani pušenja. Kaže da je prvi bio tu za ljude koji drže nargilhane, a pošto im je to osnovna djelatnost, ne mogu se tek tako isključiti iz biznisa. “A i sigurno nisi pušač”, na šta rekoh da nisam, ali da živim u svijetu gdje se o tome više i ne razgovara, na šta mi Damir reče “E kad budu plate 2.000 KM, možda i to stavimo na dnevni red”.

Upitao sam ga šta znači “da svane dan”, što je njihova rečenica s plakata. Kaže “da u državi bude bolje”. Na pitanje je li bolje tamo gdje su oni vlast nije odgovorio, nego je pozdravio prolaznika koji se tu zadesio. Rekoh mu da ću pisati tekst za Al Jazeeru. U to prilazi Haris Zahiragić, kantonalni zastupnik SDA, i srdačno se pozdravlja, a sa mnom upoznaje. Rekoh im da mi izgledaju kao da će sutra u koaliciju, na šta uglas odgovoriše “pa nikad ne znaš”.

Opet svi ljubazni i fini

Šetnju pored štandova nastavljam u nedjelju na Dobrinji. Tu su Stranka za BiH, partija aktuelnog načelnika Opštine Novi Grad, Narod i pravda, Naša stranka, NES i SDA. Prilazim ponovo najprije Našoj stranci, u nadi da ću uzeti ceker. Tu me dočeka Dragan Mioković, nosilac liste za Parlament FBiH.

Rekoh mu da baš ne volim policiju, i da moje navijačko iskustvo pamti samo loše dane s njima. Reče mi kako je alergičan na navijačku sub-kulturu, ali da će mi odgovoriti kao čovjek, a ne kao policajac. Kaže da je Našoj stranci potreban neko ko malo bolje zna obavještajne stvari, i da je zato tu, te da se nema namjeru baviti stvarima koje ne zna, ukoliko uđe u Parlament FBiH. Rekoh, “ma ući ćete, prvi ste na listi”.

Nakon što sam uzeo ceker, otišao sam do Adnana Delića, aktuelnog ministra privrede u Kantonu Sarajevo. Pitao sam ga imaju li namjeru izostaviti HDZ iz vlasti. Kaže da on to nikad ne bi uradio jer misli da to nije dobro ni za koga. Ubijeđen je da se sa svakim sve može dogovoriti, i da ustvari svi imamo isti cilj. Složili smo se da će biti interesantno posmatrati šta će se desiti na višim nivoima vlasti, i ko će morati s kim koalirati kako bi se postigla nekakva vlast. Njegova stranka mnogo obećava. Na moje pitanje “kako” to sve misle sprovesti, članovi NiP-a kažu da uvijek postoji način, ako si pošten i predan. Nerado će koalirati sa SDA, osim ako se bude moralo i ako se ne bude mogla postići vlast.

Zatim prilazim štandu Stranke za BiH. Uvijek pomislim da ću krenuti ispaljivati otrovne strelice, ali mi nasmijana lica ne daju da se i s kim posvađam. I oni su ljubazni i fini. Prvo što vidite na plakatima je “Zajedno za jedno”. Pitam šta to znači, kažu “pa jedna je država, zajedno za državu”. Rekoh super, ali deset minuta pješke odavde ne misle tako (Istočno Sarajevo u entitetu RS se naslanja na naselje Dobrinja). Kažu “e uvijek će biti neko ko ne misli tako”.

Pitam ih kako namjeravaju održati sva obećanja, na šta mi kažu “pa vidite li šta je sve načelnik uspio u Novom Gradu”. U svojim materijalima obećavaju aerodrom u Visokom. Pitam članove za šta će služiti taj aerodrom, a oni prvi put čuju za to. Ups.

Sarajevo ipak neće biti Dubai

U ponedjeljak sam šetajući prvo sreo ekipu iz Saveza za bolju budućnost. Bivši direktor Skenderije i njihov član je tu. Pitam ga kako će Sarajevo postati Dubai (“da Sarajevo bude Dubai” je obećanje uz koje na plakatima stoji i njegova slika), na šta mi kaže kako će on to objasniti u narednim danima. Kaže naravno da neće biti bukvalno Dubai, ali će se potruditi da poboljšaju turizam, komunikacije i opštu infrastrukturu. Naravno, ako budu u vlasti.

Malo dalje od njih stoji predsjednik Naše stranke sa svojom ekipom. Osim cekera, jedini su imali nešto i za četverogodišnju kćerku koja je bila sa mnom. Stariji čiko joj je pružio bojice i bojanku. Predsjednik se srdačno pozdravio i upitao. S ostalim članovima sam počeo pričati o eventualnoj krađi izbora, rekavši im da ne vjerujem u to. Detaljno su mi opisali kako je to moguće, i sada postajem sumnjičaviji. Kažu da imaju problem naći dovoljno posmatrača jer tu noć u Zetri gostuje Sting.

U toku ovih nekoliko dana nisam naišao na predstavnike nekih partija s kojima sam htio razgovarati, ali mi je nosilac liste za Parlament FBiH, u ime Demokratske fronte, Dennis Gratz, odgovorio na slično pitanje na Fejsbuku. Pitao sam ga kako misle postići građansku državu, a nakon nekoliko dana sam dobio odgovor kako je on “pripremio nekoliko rješenja za koja smatra da mogu unaprijediti stanje i komunikaciju na nivou cijele BiH”.

Kaže i da je to težak put, posebno kad se govori o entitetu RS. Ne bih da zvučim beznadežno, ali sam se sjetio scene iz Nadrealista, u kojoj fudbalski reprezentativac iz Slovenije umjesto tuče bira da se “izgalami na saigrača” ako mu ovaj ne doda loptu. Dakle, plan DF-a je da ubijedi ljude u RS-u da može i drugačije.

Pored toga što sam šetao Sarajevom, svaki od ovih dana sam otišao i u susjedno Istočno Sarajevo, ali nisam našao nijedan jedini štand s predizbornim materijalima, a obišao sam dobar dio grada. Dobio sam dojam da su ti ljudi toliko odrođeni od naroda da im to i nije potrebno. Oni organizuju velike događaje na kojima su koncerti, ili gdje zakolju bika i pojedu ga uz pivo. Oni iskaču sa svih plakata i na svim su TV kanalima. Zvali su me da jedemo bika, ali nisam mogao otići. Bilo mi je žao što nisam uspio popričati s predstavnicima stranaka, ali valjda tu važi pravilo “što duže u vlasti, to manje osjećaja za ljude”. Nema lažne skromnosti, floskula i ljubaznih lica.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera