Ljudi odlutali u drugo vrijeme i stvarnost

M. se polako gasio, sve ga je manje bilo u tijelu koje se smanjilo, promijenilo, u njegovim očima više nije bilo ničega.

Alzheimerova bolest je progresivna, stanje pacijenta se vremenom pogoršava, kod nekog brže nekog sporije (Ilustracija)

U zdravstvenoj ustanovi u kojoj i danas radim zaposlio sam se prije nekih pet godina. Jedan od prvih pacijenata bio mi je M., sedamdesetogodišnjak porijeklom iz Bugarske. Što si dalje od zemlje porijekla pojam domovine, sunarodnjaka i komšije, sve je širi. Tako je i M. bilo drago da je neko od osoblja u ovoj ustanovi, njegov fizioterapeut, iz “komšijske” zemlje i govori jezik sličan njegovom, kao što je i meni drago bilo imati pacijenta iz kulture koja je toliko slična mojoj. M. je na Floridi bio sam, nikoga ni od bliže ni dalje rodbine kraj njega i nije se više mogao sam brinuti o sebi. M. je bolovao od Alchajmerove (Alzheimerove) bolesti.

Svaki dan sam sa njim provodio sat vremena u funkciji fizioterapeuta. Još uvijek je mogao hodati samostalno, ali povremeno bi izgubio orijentaciju u prostoru. Kasnije je gubio kontrolu nad tijelom, nije ga slušalo, spotaknuo bi se i pao, srećom bez ozbiljnijih povreda, ili bi se izgubio u hodnicima ustanove i onda postajao anksiozan i uplašen, pa kada bi mu se obratio neko nepoznat ili neko koga u trenutku ne bi prepoznao, zauzimao bi odbrambeni stav i čak bivao agresivan.

Ulazak u vrijeme i prostor oboljelog

Alchajmerova bolest je progresivna, stanje pacijenta se vremenom pogoršava, kod nekog brže nekog sporije, obično u periodu od tri do deset godina od dijagnoze, mada ima varijacija u trajanju bolesti i brzini pogoršavanja stanja. Moj je posao bio da koliko je moguće usporim utjecaj progresije bolesti na njegov svakodnevni život. Ustvari, pošto je kod njega bolest napredovala poprilično brzo, trudio sam se da mu dane učinim što podnošljivijim, prijatnijim, ako mogu tako reći. To inače smatram glavnim zadatkom kada radim sa pacijentima sa demencijom; uljepšati im dane ili ih barem učiniti lakšim. Ako umišljaju da su drugdje u vremenu i prostoru ulazim u njihovo vrijeme i njihov prostor i tu im pravim društvo. Ne treba im pokušavati nametnuti našu stvarnost.

Išli bismo u duge šetnje drvoredom pored ustanove, sjedali na klupe kada se umori. Pauze su u početku bile rijetke, vremenom sve češće i češće. Pričali smo o njegovoj mladosti, životu u Bugarskoj, dolasku u Ameriku. Daleka prošlost mu je još bila bliska, sjećao se mnogo toga, ali je u sadašnjosti bivao sve zbunjeniji.

Pišem sada o ovome jer je septembar mjesec podizanja svijesti o Alchajmerovoj bolesti. Ta bolest je oblik demencije koji slabi sposobnost pamćenja i obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti. Premda postoje različiti vidovi demencije, između 60 i 80 posto slučajeva demencije izazvani su Alchajmerovom bolešću. Ono što je čini strašnom je uticaj na oboljelu osobu i osobe bliske oboljeloj, te progresija bolesti koja se ne može zaustaviti niti usporiti.

Da pomenem ovdje, iako je prevalentno mišljenje da se Alchajmerova bolest ne moze spriječiti, smatra se ipak da se mogućnost oboljenja iz spektruma demencije može smanjiti i da se određene vrste demencije mogu usporiti redovnom fizičkom aktivnošću, redovnim snom, zdravom ishranom, druženjem – održavanjem veza sa drugim ljudima, te kognitivnom aktivnošću.

Američki neurohirurg Dr. Sanjay Gupta smatra da društvena interakcija pogoduje stvaranju novih nervnih ćelija, koje sprečavaju demenciju. Poseban akcenat stavlja na vježbanje mozga – upuštanje u nove intelektualne aktivnosti na koje nismo naviknuti. Npr. čitati knjigu koja se bavi temom van naše uobičajene interesne sfere, učiti novi jezik, ako nismo talentovani za tehničke poslove napraviti nešto svojim rukama; jednostavno, ne dati mozgu da se umiri, umrtvi, stalno ga poticati.

Prozor u um oboljelog

No, da se vratimo M. Vremenom smo prestali ići u šetnje jer je sve teže hodao. Došao je i do tačke kada smo prestali sa fizioterapeutskim tretmanima, kada je bio vezan prvo za invalidska kolica, a kasnije samo za krevet. Sve manje je bio svjestan sadašnjosti, halucinirao je, umišljao da ga neko traži da mu učini zlo, vraćao se u momente iz prošlosti, i postepeno je izgubio sposobnost komunikacije na engleskom. Umislio je da sam mu ja prijatelj iz mladosti i pričao bi mi nešto na bugarskom. Pa smo tako u hodniku čekali voz koji nas je trebao voziti iz njegovog rodnog mjesta u Sofiju.

Sve je češće iz straha, iz zbunjenosti, bivao agresivan prema ljudima koji su se brinuli o njemu. Ne mogu da se ovdje ne osvrnem na tretman Alchajmer pacijenata u institucijama koje se brinu o njima, u kojima ovi trajno borave. Na agresivnost M. pojedine osobe koje su se brinule o njemu odgovarale su takođe agresivnošću. Brinući se svakodnevno o mnoštvu pacijenata koji su često grubi, agresivni, neprijateljski raspoloženi prema osoblju, koji gube vezu sa stvarnošću i žive u svojim strahovima, njegovatelji/njegovateljice i zdravstveni radnici ispuste iz vida da se radi o bolesnicima koji boluju od opake bolesti i uzvraćaju zanemarivanjem, zaobilaženjem, nepružanjem usluga tim osobama, a kao što rekoh, ponekad i agresivnošću. Možda je i zbog toga bitna ona preporuka da ostvarujemo i održavamo kontakte sa drugim ljudima. Bolesnici koji imaju porodicu, prijatelje koji ih posjećuju i prate na bilo kojem nivou njegu koje osoblje pruža tim bolesnicima biće tretirani bolje, ljudskije. Oni poput M., koji nemaju nikoga, najgore prolaze.

M. je vremenom sasvim prestao pričati, bio ovisan o drugima u svakom aspektu života, morali su ga hraniti jer su misli postale previše mutne da bi vodile ruke kroz proces hranjena, a i ruke su prestale slušati. Sve ga je manje bilo u tijelu koje se smanjilo, promijenilo, u njegovim očima više nije bilo ničega, ni mene više nije prepoznavao premda sam ga tri godine viđao skoro svaki dan. I onda se jednog dana samo ugasio.

Priznajem, dok nisam prirodom posla došao u dodir sa oboljelima od Alchajmerove bolesti nikada o njoj nisam ni razmišljao, a niti o demenciji uopšte. Bila je to samo jedna od varijacija ljudskog postojanja jako daleko od mene. Sada mogu reći, ono što možemo učiniti jeste da pokušamo razbiti stigmu koja okružuje ovakva oboljenja, da pokušamo razumjeti osobe koje od njih boluju i one koji se o njima brinu, i ako nam se putevi ukrste, da im makar nakratko budemo oslonac.

Preporučio bih na kraju film Otac u kojem nas Anthony Hopkins na prisan način uvodi u novi svijet, u drugačiju stvarnost; otvara nam prozor u um oboljelog od Alchajmerove bolesti.

Izvor: Al Jazeera