„Čija si ti?“, pitala me je mama samo nekoliko dana prije nego će preći na drugu stranu života. Bilo je to pitanje od kojeg sam strijepila zadnjih desetak godina, od kada su se kod nje počeli pojavljivati prvi znaci demencije.
„Tvoja, ja sam tvoja,“ odgovorila sam brzo, jasno, glasno i razgovjetno, ne da bih je u to ubijedila, jer sam već naučila da od toga nema nikakve koristi, već da bih spriječila bilo kakvu njenu sumnju.
Ipak je posumnjala, kako sam i očekivala, jer sam za tu deceniju njenog polaganog ‘napredovanja’ u zaboravljanju, shvatila da je ona, iako dementna, i dalje inteligentna, da je i dalje sposobna da sumnja u tuđe odgovore, samo što je sad u njenoj glavi sasvim drugi poredak stvari.
Jednostavno, nisam željela da me dalje o tome pita. Ali.
„E, lažeš“, odvratila je kratko, pa me nastavila gledati sa zanimanjem, kao da je tražila po najskrivenijim ćoškovima svog izlapjelog pamćenja odakle bi me mogla znati.
To njeno „E, lažeš“, izmamio mi je ne samo smiješak, nego i iskreni smijeh i izvjesnu dozu olakšanja. Jer ona je to izgovorila tako kao da se sa mnom šalila ili, ako ništa drugo, kao da je izvukla onaj svoj džoker zametnute inteligencije koji joj je davao da znanja da me ne smije povrijediti, pa ma ko da sam.
Tako sam strepnju da će me mama zaboraviti nekako lako preboljela, taj čin se dogodio dovoljno kasno da se puno ne propitujem, ne mislim na čiju je djecu mislila ako nije na svoju, da li je uopće mislila na nas, ili konkretno na mene, da li se pitala gdje sam, kakva sam, s kim sam, kud sam… da li neku drugu i čiju djecu doživljava kao svoju.
Kad ti roditelj postane dijete
Nije da sam oduvijek bila pribrana i znala šta tačno treba raditi kada je mama već krenula u Zemlju Zaborava, ali sam dovoljno čitala, slušala i gledala, da sam nakon kratkog vremena naučila šta treba a šta ne teba raditi u situacijama kada vidiš da tvoj roditelj sve više postaje tvoje dijete, da ne zna je li pošao ili došao, ne zna, recimo, šta je kuhinja, a šta trpezarija, gdje vode koja vrata, kada se spava, a kada ustaje…
Ne mogu se tačno sjetiti kada je bio početak njene demencije, niti mislim da to iko može sa sigurnošću utvrditi, jer ona uvijek na početku izgleda kao slučajnost. Jednostavno, svi ponekad, pa i oni u najvećoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, zaborave nešto, zaborave za neki sastanak, zaborave napisati zadaću, zaborave šta sve trebaju kupiti, gdje su nešto ostavili i sl.
Ali bih se mogla sjetiti kada je to postalo očigledno i šta je bio okidač za takvo stanje.
U našoj porodici tragedije su se dešavale svako malo, kao da smo bili na njih pretplaćeni. Svakih nekoliko godina neko od nas, naše najuže porodice, bi se razbolio i onda otišao. Svaki taj odlazak kod moje mame je izazivao manjak sjećanja, manjak pamćenja, manjak razboritosti.
U prvo vrijeme je postajala šutljiva, odsutna, onda je stalno ponavljala iste rečenice, iste radnje… povremeno se vraćala u prošlost…
Kada bi me u nekoliko minuta nekoliko puta postavljala isto pitanje, na koje sam u tih nekoliko minuta već dala nekoliko istovjetnih odgovora, znala sam se iživcirati, pitati se je li to ona mene zavitlava.
Jedno vrijeme sam čak pokušavala da je ispitujem matematiku, glavne gradove, imena zemalja u okruženju, imena rodbine, misleći da ću joj tako održati pamćenje ‘svježim’, a onda sam primjetila da se ne samo ljuti kad je zapitkujem, nego da se i stidi. A stidjela se, jer je znala da ne zna odgovore, pa je vremenom ‘omudrala’ i odgovarala samo na pitanja na koja je znala odgovore ili se jednostavno pravila da ne čuje.
Bio je to bolan šamar za mene, toliko bolan da mi je razbistrio pamet i naučio da s tim trebam što prije prestati, jer mamu takvi moji postupci mogu samo povrijediti, prepasti, a možda čak i uticati na progresiju bolesti.
Pakt sa demencijom
I tako, godine su prolazile, moja mama je i dalje bila moja mama, samo sam ja bila sve manje njena kćerka, a sve više komšinica, rodica, njena mama, tetka, a ponekad čak i tetak (tješila sam se u tim trenucima da je samo zaboravila rodbinske relacije, ali da to i dalje znači da zna da sam neko njen).
Demencija je moju mamu odvela u svijet koji je meni bio nepoznat, ali sam nekako uspjela da ga prihvatim i u njemu ‘plivam’ kao da mi je jako dobro poznat. Čak smo se znali dobro smijati nekim njenim izjavama i od svega napravit dobru zabavu.
Tako je, nakon što sam se jedne godine, poslije operacije, vratila kući, a nju ta spoznaja još dublje gurnula u Zemlju Zaborava, odjednom zaboravila da ima snahu, pa je, dok je ona pokušavala na sve načine što više pomoći u toj našoj nemoći, ona najviše brinula gdje će spavati ‘ona kuharica iz hotela Evropa (jer je gledajući je kako nam sprema ručak, zaključila da je to ustvari kuharica koju sam platila da nam pomaže dok se ne oporavim).
Također je vjerovala u sve naše nevjerovatne priče koje smo joj pričali da bismo je razveselili, a u momentima kada je znala da se umiri, utiša, zagleda u neku meni nedokučivu daljinu, kao da u njoj traži sve ono što je iz mozga i života poispadalo. Tako se kao dijete radovala našoj izmišljenoj priči da imamo slona po kojeg smo avionom išli u Indiju, a onda na njemu dojahali u Sarajevo, i da nam se negdje izgubio, pa poslije da smo ga našli na Vratniku (Stvarno? E, hvala Bogu da ste ga našli.), a najviše se obradovala kada je slučajno na televiziji vidjela pravog slona i svečano nas obavijestila: „Eno vam ga“.
Iako sam žalila za svim onim što je mama zaboravila i što joj je demencija oduzela, bila sam i sretna što se nekih stvari ne sjeća ili neke ne razumije. Tako sam se Bogu zahvaljivala što ne zna da su joj oba sina umrla, muž također, što se ne sjeća prethodnog rata, ali i što nije svjesna trenutka u kojem živi, zemlje u kojoj i kakvoj živi… Pa i kad bi se ponekad sjetila nekog od njih i pitala gdje su, spremno bih joj odgovorila da su otišli u Njemačku, u Ameriku… negdje na teren, da rade i zarade para, da ćemo ići svi zajedno na more kad dođu, a ona je vjerovala (ili mi se samo tako činilo) i sa osmjehom na usnama klimala glavom.
Tako smo nekako demencija i ja sklopili ‘pakt o nenapadanju’ – on je čuvao mamu od sjećanja na loše i strašne stvari koje su joj se dogodile, a mene od tuge što mi mama više nije ni nalik na nju nekadašnju i poštedila me nepotrebnog nerviranja.
xx
Demencija jeste teška za porodice u kojima je neki član od nje obolio, ali ona ne mora nužno da pogađa i svaku porodicu. Jer do njih je kako će sve to okrenuti i u svoju i u korist onog ko je zagazio u Zemlju Zaborava. Bar sam ja to tako doživjela.