Jedan od sinonima za džamiju u arapskom jeziku je Bejtulah (Božija kuća). U nekoliko ajeta u Kur'anu se podcrtava važnost, ali i zahvala onima koji grade, održavaju i brane Božije kuće.
Ogrešenja o Božije kuće devedesetih su detaljno dokumentovana u Hagu. Ali nažalost, uslijedila su i ona poslije. Ne tako surova naravno, ali ostaje činjenica “inflacije” izgradnje vjerskih objekata bez ikakvog plana, koji uglavnom ni gabaritom ni estetikom ne odgovaraju potrebama vjernika.
Ali, na svu sreću, imamo i primjera koji su primjer arhitektonskog umijeća, u kojem se tako prirodno spajaju duhovno i materijalno a obogaćuje pejzaž cijelog prostora.
Jedan od takvih svijetlih primjera je i Islamski kulturni centar u Sisku, svečano otvoren prije dva dana.
Držim posebno važnim da se džamije trebaju graditi ondje gdje postoje potrebe za tim, a posebno u sredinama gdje su muslimani manjina.
Multifunkcionalni islamski centri
Izgradnja ovakvih multifunkcionalnih islamskih centara omogućava dvije najvažnije stvari za obezbjeđenje istinske tolerancije.
Prvo, ovakvi centri pomažu očuvanje identiteta muslimana i njihovu integraciju u društvo bez asimilacije.
Drugo, ovakvi centri omogućavaju inkluziju i nemuslimana i čini da razmjena kulturnih uticaja teče u oba smjera.
Sve ovo gore nabrojano, za mene i još nekoliko ljudi iz Crne Gore, je bio razlog da dođemo na svečano otvorenje džamije u četvrtak 8. septembra.
Da bismo stigli na vrijeme prevalili smo put od 700 kilometara.
Iako su gužve na granici bile prilične, zbog čega smo izgubili par sati, ipak smo stigli tačno u 11h u naselje Caprag, pet kilometara od centra grada, za kada je bio i predviđen početak svečanosti.
Na putu do Centra, bile su rasporođene jake policijske snage koje su bile vidljive na svakom koraku. Mogu tek pomisliti koliko je bilo onih zamaskiranih u civilu.
U Capragu ćete naići na radničke barake i oronule i ružne stambene zgrade.
Skoro iste takve barake i zgrade željezara u Nikšiću je izgradila za svoje radnike. Najiskrenije, jedino one mi izgledaju ružnije od ovih danas u Sisku.
Dominira naglasak iz Bosanske krajine
Iz islamskog kulturnog centra dopiru zvuci ilahija. Okolo je već jako puno ljudi. Dominira naglasak iz Bosanske Krajine. Vruće je i sparno. Ljudi pokušavaju naći hlad i spas od vrućine ispod malobrojnog drveća i po ulazima zgrada.
Ispred nas je nekoliko starijih žena u tradicionalnoj odjeći. Kažu da su došle autobusima i da im sve ovo predugo traje.
I odista, bile su potpuno u pravu.
Vjerujem da je organizator imao najbolju namjeru. Da je htio da pokaže zahvalnost svakome ko je dao iole značajniji doprinos izgradnji ovog objekta koji je nesumnjivo spoj fizičke i duhovne estetike.
Ali je to trajalo neopravdano dugo.
Preko tri sata sa pauzama u kojima su izvođene dove i ilahije, smjenjivali su se političari i vjerski vođe. Zahvaljivali jedni drugima i ponavljali manje-više isto. Da treba da budemo primjer sloge, tolerancije, međusobnog uvažavanja itd.
Ako ijedna religija toliko pridaja značaj vremenu i raspolaganjim istim, onda je to islam. U svetoj muslimanskoj knjizi Kur'anu, cio jedan dio (sura 103 El-Asr), posvećena je vremenu i u njenom prvom ajetu se kaže: “Tako mi vremena”.
To što se današnji muslimani ovako nehajno odnose prema vremenu, tuđem i svojem, više nego dovoljno govori koliko smo vjeru od praktike sveli na formu.
Vrijeme industrijalizacije Siska
Dok su se govornici sa manje-više istim govorima smjenjivali, život je išao svojim tokom. Muslimani u Sisak su masovnije počeli dolaziti u periodu socijalističke Jugoslavije i industrijalizacije Siska.
Naročito je tome doprinijela željezara Sisak u kojoj su se masovno zapošljavali radnici iz susjedne Bosne i Hercegovine, mahom Bošnjaci.
Mnogi su zasnovali svoje porodice u Sisku, pa u mnogim ovim barakama i stanovima danas žive.
Sisak iskreno izgleda sumorno. Deindustrijalizovan i rastresen zemljotresom od prije dvije godine.
Stotine kontejnera koje smo vidjeli na putu od granice sa Bosnom i Hercegovinom do samog grada, svjedoče o teškom životu dijela stanovništva ovog dijela zemlje, ali i o neuspjehu države da ljudima osigura dostojan život.
Zato je ova džamija potrebna ne samo muslimanima već svim građanima Siska. Dobro je što islamska zajednica očigledno shvata da je recept za bolje odnose sa nemuslimanima, kao i integracija muslimana u društvu ali bez asimilacije, upravo otvaranje ovakvih centara u kojima imate pored džamije biblioteku, mektebske učionice, konferencijsku salu.
Takođe, islamski centar je tik uz put Sisak-Petrinja.
Ovo zdanje, inače projekat arhitekti Faruka Muzurovića i Davorina Raosa, ne može uvjeren sam, nikoga ostaviti ravnodušnim.
Prva eko džamija u regiji
Ono što me je, pored svega ostalog zadivilo je i to što se radi o prvoj eko-džamiji u ovoj regiji.
Na ovaj način, muslimani će pokazati da imaju svijest o ekološkoj krizi u svijetu i potrebi da se ona pod hitno prevazići.
Jednostavno, pokazali su da idu u skladu sa vremenom.
Tako mi vremena.
I na kraju, ubijeđen sam da su odgovorni za izgradnju ovog prelijepog zdanja, skoro do perfekcije doveli saglasje simbolike islama i stvarnih potreba ljudi.
Tako ova Božija kući je tu do glavnog puta ne bez razloga, već da spaja duhovno i materijalno, naše duhovne i fizičke puteve ukršta baš ovdje.
Na usluzi svakom potrebitom ljudskom biću, od toga da se prespava, konzumira halal hrana, stiču nova znanja pa sve do duhovne utjehe i Božije upute.
A sve ovo gore pobrojano se najkraće može kazati stihovima najčuvenijeg sufijskog pjesnika Mevlane Dželaludina Rumija:
“Dođi, dođi, ma ko da si”.