Razmišljanja jednog imigranta: Ovdje sam prekasno presađen

Na vratima svakog novog, makar i nasumičnog poznanstva, stoji pitanje: ‘Odakle si?’, piše autor.

Floridska šuma ispreplela se neprobojna preda mnom, hodam uz nju, ali nit' mogu ja u nju nit' ona u mene, piše autor (Reuters - Ilustracija)

Svi prozori moga floridskog stana gledaju na šumu. Nije ova šuma poput bosanskih; gusta je i neprohodna. Drveće se pribilo jedno uz drugo, oko njihovih stabala se omotale lijane, omotale se i po krošnjama. Po tlu niklo gusto žbunje, raznoliko nisko rastinje u svim nijansama zelene. Kao zeleni zid duž moje strane zgrade. Kao kulise.

Nemam intiman odnos sa ovom šumom. Možda intiman i nije prava riječ; nemam fizički prisan odnos s njom, ne zalazim u nju. Što zbog neprohodnosti, što zbog toga što je tlo većinom godine močvarno, a bogme i zbog zmija i insekata. Ali lijepo je u nju gledati, naročito u oblačne, kišne dane. Sjediti na balkonu uz šolju kafe ili čaja i gledati kako kiša u širokim talasima natapa svu tu silnu isprepletenu vegetaciju i čini je jos zelenijom, gotovo bolno zelenom. Lijepo je i šetati uz njene rubove i upijati njene mirise.

Sve je lijepo i sve mi je daleko

Prije nekoliko dana vratih se iz Bosne i pogled kroz prozor probudi u meni usporedbu ove i bosanskih šuma kojima sam hodio koliko juče. Čini mi se da mi je odnos sa bosanskim šumama intiman, prisan, tu nemam dvojbe oko odabira riječi. Ulazim u njih, dodirujem im stabla, krošnje, lišće me miluje po kosi, pijem njihove potoke, odmaram na njihovim proplancima, berem im cvijeće, postajem dijelom šume, jedno smo.

Lijepo je i šetati uz rubove šume na Floridi i upijati njene mirise, ali ne zalazim u nju, piše autor

Floridskoj se šumi, opet, divim bojažljivo, oprezno, sa strane. Ovlaš je samo dodirnem, udahnem, ali nisam ona, ona nije ja. Tako mi se čini, nakon evo i preko 25 godina u Americi, da osjećam i Bosnu i Floridu. U Bosni sam cijelim sobom. Svu je osjećam, osjećam se njome.

Nastranu ovdje, da se odmah ogradim, prolazne političke strukture i svakodnevica. Govorim o zemlji, ne o državi. Floridu i kad sam u njoj gledam sa strane, a u njoj sam, ruku na srce, duže nego u Bosni. Kao da je sva satkana od kulisa. Ne mogu se s njome stopiti. Sve je ovdje lijepo, čisto, uredno, dotjerano, sve je pod konac, i sve mi je daleko, kao u nekoj drugoj dimenziji. Kada šetam uz okean zid nas dijeli. Kada zaplivam kao da u vodi nije moje tijelo, ja sam negdje drugdje. Kada zaplivam Unom, satkan sam od njenih kapi.

Bosanska mi je šuma dakle prohodna, lako mi je kroz nju naći pute. A ova floridska, ispreplela se neprobojna preda mnom. Neprohodno joj šiblje i granje od jezika, koji nikad neće biti sasvim moj, koliko god da sam u njemu, od običaja, od odnosa, od navika, gusta stabla od svega što društvo društvom i dan danom u tom društvu čini. Samo je se ovlaš dotičem, hodam uz nju, ali nit’ mogu ja u nju nit’ ona u mene.

Nisi odavde, nisi kod kuće

Na vratima svakog novog, makar i nasumičnog poznanstva, stoji pitanje: ”Odakle si?” Na koje, ovisno o raspoloženju, odgovaram i na njemu gradim dalji odnos, ili nakon kojeg gubim želju za daljim razgovorom. A u oba slučaja mi daje do znanja “nisi odavde, nisi kod kuće”. A možda i nije tako, ali ja to tako razumijevam, tako osjećam.

Da se vratim jeziku, od njega sve počinje, od riječi je najgušće i najteže prohodno šiblje isprepleteno. Engleski govorim, čitam i pisem na njemu, radim, živim u tom jeziku. Zavolio sam ga, i to je moj jezik, u ništa manjoj mjeri nego bosanski. Ali, to mi nije maternji jezik, dovoljne su male varijacije da me vagnu iz ravnoteže; malo drugaciji dijalekt, naglasak, izgovor.

No, ta tehnička strana je još i nekako prohodna; ono što me doista čini strancem, suštinski, što šumu pregustom i teško prohodnom čini jeste jezička širina i dubina koja se stiče odrastanjem u jeziku, i svo poznavanje kulture, ono dubinsko, organsko pripadanje kulturi, koje se nicanjem u jednoj sredini stiču, a koje na vrijeme nisam stekao i nikada neću steći, jer sam nikao drugdje, ovdje sam prekasno presađen.

No, da se vratim našim šumama. Dok sam ovo pisao pala je kiša, kratki, snažni floridski ljetni pljusak i šuma je dobila neku čistu, duboku zelenu boju. Sunce upravo zalazi za mokro nebo i između gustih stabala nazire se crvenilo. Kada stavim tačku iza posljednje riječi ovog teksta pogasiću svjetla, otići ću do prozora i gledati u šumu dok je ne proguta skori mrak.

Izvor: Al Jazeera