Dok ne promijenimo životni prostor, društveno i prostorno uređenje, dok ne uđemo, svojom voljom ili ne, u novu sredinu po svim šavovima radikalno drugačije skrojenu od one na koju smo navikli, mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo. Jedna od prvih rečenica, u ovom ili blago drugačijem obliku, koju sam čuo od naših ljudi po dolasku u Ameriku bila je: “Ovdje da kupiš hljeb i mlijeko moraš sjesti u auto.“
Teško im je bilo privići se na to. I zaista, pošto gradovi koji su nikli u novije vrijeme, od sredine dvadesetog vijeka naovamo, a puno je takvih na Floridi, nisu prilagođeni pješacima a prostori koje pokrivaju su veliki i podijeljeni po namjeni, i do najbliže prodavnice se moralo autom. Ili pješke uz prometnu cestu, dok te iz auta gledaju kao čudaka. Gradovi su na Floridi razuđeni, prostora je napretek.
Jedino iz svakodnevice bivšeg života, navika koju smo ponijeli sa sobom, a koju smo mogli ostvariti bez auta, bila je kupovina novina, dok su se novine od papira još čitale, dok se nije prešlo na virtualne. Novine su se prodavale u metalnim sanducima u koji ubaciš kovanicu, otvoriš sanduk i izvadiš novine. Ili su dostavljane pred kućna vrata. Bez ljudske interakcije. Kioska sa novinama i cigarama nigdje, ne znam da sam za svojih dvadeset pet godina u Americi igdje naišao na kiosk.
Sjedim nedavno sa prijateljem u Sarajevu u kafiću preko puta njegove zgrade i gledam, komentarišemo. Samo izađe iz zgrade i tu su mu prodavnica, kafić, mesnica… U krugu od nekih stotinjak metara, ispod okolnih zgrada nalaze se i frizerski salon, pekara, restorani, tu su i kiosci sa novinama. Da bi obuhvatio ovakvu raznolikost uslužnih objekata u Americi, naročito onima koji žive u predgrađima (suburbs) trebalo bi barem pola dana, pa i čitav dan.
Podjela prostora
Posljedica je to zakona u Americi donesenih početkom dvadesetog vijeka, o podjeli javnog prostora u zone, što je dovelo do odvajanja javnih i poslovnih oblasti. U centrima gradova, pogotovo velikih davno naseljenih gradova, još postoji “izmiješanost“ zona, nepraktično i nemoguće ju je ukloniti, ali u predgrađima i prigadskim naseljima i te kako je vidljiva.
Na Floridi, gdje živim, u centrima gradića koji imaju i pješačke zone (a nisu rijetkost oni u kojima pješačkih zona i nema) nalaze se restorani, kafići, pokoja agencija za nekretnine, galerija, ali nema prodavnica. I u većini nema lanaca restorana brze hrane; uglavnom lokalni, privatni restorani.
Međutim, u mnogim velikim prigradskim naseljima, nema apsolutno nikakvih poslovnih prostora, ničega osim privatnih kuća.
U oblasti u kojoj živim neke kuće su kilometrima udaljene od najbliže prodavnice. Ogroman je to prostor ispunjen, kako rekoh, isključivo privatnim kućama. Čak su i stambene zgrade vrlo rijetke, negdje se i u stambenim zonama zgrade smatraju uljezima.
Ovo je dovelo do istiskivanja malih prodavnica, zanatskih radnji, a do rasta velikih tržnih centara i lanaca prodavnica. Velike prodavnice, kao i lanci restorana brze prehrane, nalaze se uglavnom uz prometne ceste.
Ovisnost o automobilima
Dovelo je to i do ovisnosti o automobilima. U već pomenutoj oblasti u kojoj živim nema gradskog prevoza. Bukvalno svaka odrasla osoba u porodici mora imati svoj auto da bi normalno funkcionirala; da bi išla na posao ili u školu, da bi otišla do prodavnice, da bi jednostavno otišla bilo gdje iz stambenog mikrokosmosa u kojem živi. Tako da djeca već sa petnaest godina mogu položiti vozački i voziti u prisustvu osobe starije od dvadeset jednu godinu, a već sa šesnaest godina mogu samostalno voziti.
Gledao sam neke forume na internetu vezane za zoniranje prostora i vidim da mnogim Amerikancima odgovara ta striktna podjela, odvojenost prostora. Ne žele pored svojih kuća buku i frekventniji saobraćaj koji bi prisustvo poslovnih prostora donijelo, pa i onih koji bi njima pojednostavili život kao što su prodavnice, restorani, pa makar i kakva prodavničica sa najosnovnijim potrepštinama. Ne žele ni visoke zgrade u susjedstvu koje bi narušavale estetiku naselja i ograničavale vidokrug. Takođe, odsustvo poslovnih prostora u stambenim zonama štiti cijene nekretnina.
Nekome ko je došao iz naših krajeva, mislim da mogu slobodno govoriti o cijelom prostoru bivše Jugoslavije, teško se naviknuti na ove podjele. Istina, nakon par desetljeća mnogi se manje-više prilagode novim društvenim normama, donekle priviknu na život u novoj sredini. Ipak, kod mnogih, posjete našim krajevima po povratku u SAD intenziviraju sjećanja i bude nostalgiju.
Čini se da ta isprepletenost, susreti ljudi po prodavnicama, pekarama, frizerskim salonima, kafićima ispod i oko zgrada i kuća zbližavaju ljude, barem one kojima je stalo do dobrosusjedskih odnosa. Često od stranaca u Americi čujem da je baš to ono što im ovdje nedostaje. U Americi zbog striktne podijeljenosti prostora ljudi često ne ostvare nikakav kontakt ni sa najbližim komšijama, jednostavno nema dovoljno širokih platformi na kojima bi se odvijala susjedska interakcija.
Ljudi u prigradskim naseljima, predgrađima, automobil parkiraju pred kućom i ulaze u kuću, vrijeme vani provode u “backyardu“, stražnjem dvorištu, u prevodu. Rijetko ko šeta ulicama koje prolaze duž prednjih strana kuća; tim ulicama se odvoze i dovoze u svojim automobilima, najčešće po jedna osoba u autu. Doduše, postoje biblioteke, rekreacioni centri, koji povremeno organizuju aktivnosti namijenjene lokalnom stanovništvu, ali mali je broj ljudi, uzevši u obzir ukupnu populaciju, koji u njima učestvuju.
Govorim iz sopstvenog iskustva, iz perspektive stanovnika floridskog prigradskog naselja. Iskustva drugih, u drugim saveznim državama pa čak i drugim dijelovima Floride, ne moraju se nužno poklapati sa mojima. U ovoj velikoj prigradskoj oblasti u kojoj ja živim, u naselju blizu moga, nalazi se i park uz jezero koji je uređen za potrebe lokalnog stanovništva, u kojem se jednom mjesečno održavaju i projekcije filmova, ali opet, premalo je to i premalo ljudi u tome učestvuje da bi se izgradile čvršće komšijske veze.
Drugačije je kada ljudi grade odnose u bibliotekama, rekreacionim centrima i na projekcijama filmova u parkovima (koliko ih uopšte tamo ide?), a drugačije kada se godinama svakodnevno susreću u lokalnoj pekari, prodavnici, brijačnici ili frizerskom salonu, kafiću ispod zgrade. Naravno, nije ni ta svakodnevna interakcija garant čvršćim vezama među ljudima, a mnogi ih i ne žele, ali i makar površan kontakt sa poznatim licima smanjuje osjećaj izolovanosti, otuđenosti.
Priznajem, ima i ta podijeljenost prostora svojih prednosti: tiha i mirna naselja, širok intimni prostor, smanjena mogućnost kriminala, ali, “da kupiš hljeb i mlijeko moraš sjesti u auto.“