Porijeklom iz Sarajeva, vanredni sam profesor na University College London gdje istražujem i predajem biologiju starenja. Bio sam potpuno šokiran ponašanjem i stavovima prema starijim ljudima koje sam zimus zatekao u bolnici na sarajevskom Koševu.
Mama mi se razboljela u januaru. Dva mjeseca sam sa njom neprestano posjećivao bolnicu na Koševu, preciznije Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, i bio sam potpuno šokiran sa onim što sam tamo vidio. Jedva pokretnu ženu su neprestano vraćali iz bolnice bez adekvatnog tretmana, okrećući od nje glavu i dižući ruke, a sa druge strane su joj zakazivali bezbrojne preglede bez ikakvog obzira na njene prilike, manjak pokretnosti i godine. Danima sam morao moliti po Klinici urgentne medicine da bi joj dali intravenozne antibiotike, jedan vrlo jednostavan, efikasan i jeftin tretman koji je infektolog potvrdio da joj treba kada smo do njega konačno došli. Tada, zbog slabe pokretnosti i njenog sveukupnog stanja, slomila je ruku.
Ovo su samo mali primjeri, fragmenti jedne veće slike: bolničke strukture i protokoli su potpuno neprilagođeni potrebama starijih bolesnika; medicinsko osoblje ne želi, ne može i ne zna pružiti adekvatnu njegu starijim bolesnicima; postoji jedan sveobuhvatni manjak poštovanja ljudskosti i prava starijih osoba u trenutcima kada njima treba najviše pomoći i njege. Ta ustanova čak ni nema odjel gerijatrije. Bio sam užasnut.
Širi svjetski i historijski kontekst
Ovaj lokalni problem ima širi svjetski i historijski kontekst. Već u prošlom stoljeću, napredak u zdravstvu i u uslovima života je doveo do produženja ljudskog vijeka. To je doprinijelo jednoj fundamentalnoj i sada već globalnoj demografskoj promijeni: broj starijih ljudi se konstantno povećava. Taj rast u broju starijih ljudi je razlog što su biologija i medicina starenja jedni od trenutno najvažnijih otvorenih pitanja u biomedicini. Istovremeno je i razlog što sam posvetio 16 godina svog rada izučavanju starenja – naučnik sam, vanredni profesor na University College London gdje istražujem i predajem biologiju starenja.
Produženje ljudskog životnog vijeka, kao i rast broja starijih ljudi, jedna je vrlo pozitivna promjena u našem društvu, jer znači da će svako od nas duže živjeti. Ipak, kao i sve promjene, duži život sa sobom donosi nove izazove. (Sve svjetske ustanove su svjesne da se na te izazove mora odgovoriti – Ujedinjeni narodi su, na primjer, ovo desetljeće proglasile desetljećem zdravog starenja.)
Ti izazovi se ne tiču samo bogatih zemalja. Dapače, izazov će biti najveći u zemljama niskog ili srednjeg prihoda. U Bosni i Hercegovini već 2013. više od 14 posto populacije je bilo starije od 65 godina, dok je svjetski prosjek bio devet posto u 2019. godini. Taj izazov je već sad najprimjetniji u zdravstvu. A koliko sam vidio, zdravstvo u Bosni i Hercegovini ignoriše potrebe starije populacije. U Sarajevu, o problemima starijih ljudi u zdravstvu svi znaju, ali se rijetko o tome govori.
Staromodan, naivan i neefikasan pristup
U bolnici na Koševu sam vidio jedan vrlo staromodan, naivan i neefikasan pristup zdravstvu. Vidio sam zdravstvenu njegu koja je fokusirana na specifične bolest i fragmentirana na različite specijalizacije. Takva njega nije adekvatna za starije ljude. Njima treba integrisana njega čiji je fokus sam pacijent, a ne svaka njegova ili njena bolest posebno. Njima treba njega koja podrazumijeva i akutnu njegu, i rehabilitaciju, i palijativnu njegu, a ne da medicinsko osoblje jednostavno od njih diže ruke.
Većina bolesti današnjice su bolesti starenja. Zdravstvene ustanove koje ne naprave promjene u svom pristupu su jednostavno zastarjele i neprikladne svojoj svrsi. Bolnica koja nije adekvatna za više od 14 posto populacije jednostavno prestaje biti bolnica. Takva bolnica krši temeljna ljudska prava na zdravstvenu njegu i diskriminiše na osnovu godina starosti.
Promjene samo mogu da krenu iz promijenjenog stava prema starijim ljudima. Stav medicinskih radnika kojim pokazuju da ih ljudskost i dobrobit starijih ljudi ne zanima je duboko nemoralan i problematičan, a ukazuje i na širu sliku stanja i problema u bosanskohercegovačkom društvu. Svi imamo pravo na poštovanje u svakoj životnoj dobi. Zdravstveni radnici, kao i ministarstvo zdravstva i administracija zdravstvenih institucija, se moraju osvijestiti i shvatiti da se njihov način rada mora prilagođavati populacijskim promjenama. Medicinski fakultet bi trebao biti mjesto gdje će te promjene u zdravstvu početi.
Do promjena mora doći, jer svaka osoba ima pravo na adekvatnu i starosti primjerenu zdravstvenu njegu i zaštitu. U suprotnom, ne samo da kršimo temeljna ljudska prava, već prestajemo postojati kao zajednica. Čak i u Bosni i Hercegovini, čak i u Sarajevu, čak i u bolnici na Koševu, promjene moraju početi sad, jer je i sad već kasno za mnoge.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.