Pukovnik opisuje projekt na kojem radi naša grupa, sve bilježi u svesku, zatim to poslije predavanja prekuca na papir, doda ilustracije. Sve je uredno, organizovano, sve je “pod crtu”. Pukovnik je penzionisani padobranac u američkoj vojsci, u kasnim pedesetim, boji se da će mu biti dosadno u penziji i hoće da se počne baviti fizikalnom terapijom.
Pored pukovnika u mojoj grupi su i novinar, frizerka, srednjoškolski nastavnik fizičkog, službenik osiguravajućeg društva koji se okušao u prosvjeti i nije se u tome našao, kao i ja. Svi smo stariji od 40 i svi smo studenti fizikalne terapije. Radimo skupa na grupnom projektu.
‘Prošao voz’
Nije nimalo neobično u SAD-u da ljudi studiraju u tridesetim, četrdesetim, pa i kasnije. Bilo da im je to prvi fakultet, bilo da već imaju diplomu od prije 20-30 godina i studiraju nešto sasvim novo. I ja sam bio u četrdesetim kada sam studirao fizikalnu terapiju. A petnaestak godina prije toga studirao sam društvene nauke. “Niđe veze”, rekli bi kod nas.
Za ljude koji rade, predavanja se nude u kasnim popodnevnim satima, vikendom, putem interneta. I kada sam studirao prvi puta, uz mene su predavanja pohađali policajka, penzionisani agent za nekretnine, trener nogometnog kluba. Jednostavno im se ukazala mogućnost zaposlenja ili su poželjeli predavati društvene nauke i upisali fakultet. Godine im nisu bile prepreka.
Ili, što je bio slučaj sa nekim od studenata fizioterapije, godinama već rade u bolnicama sporedne poslove, pa odluče završiti školu koja će im omogućiti da ostanu u istoj ustanovi, ali dobiju bolji posao, pa studiraju za fizikalnog terapeuta, medicinsku sestru ili bolničara, radnog terapeuta, logopeda, respiratornog terapeuta ili bilo šta vezano za zdravstvo.
Kod nas se studira poslije završene srednje škole. Ko tada ne završi fakultet, “prošao voz”. Sve i da hoće, teško bi bilo jer je gotovo nemoguće uskladiti radne i porodične obaveze i studirati. Postoje vanredni studiji, ali su ti programi ograničeni na više nivoa. A možda je više do samog odnosa prema obrazovanju, do preovlađujućih društvenih uzusa. Jednostavno, čini se da nema na našim prostorima kulture studiranja u zrelijim godinama.
Zamjerke na američki sistem
Kada govorim o školovanju u kasnijem životnom dobu, ne govorim samo o fakultetskom obrazovanju nego i o zanatima. Nije uopšte neobično, ako se ukaže potreba ili mogućnost da se dobije bolji posao – bolje plaćen, lakši posao – da osoba upiše zanat potreban za obavljanje tog posla, u bilo kojem životnom dobu, čak i ako nema nikakvog prethodnog iskustva u toj oblasti.
Kad već govorim o obrazovanju, napraviću digresiju. U SAD-u već u srednjoj školi postoji nešto što se zove “dual enrollment”. Učenici mogu pohađati predmete koji im se računaju i kao srednjoškolski, a priznaju se i na fakultetu. Osnovni su to predmeti poput matematike, engleskog, društvenih i prirodnih nauka, koje su ovdje na prvoj godini fakulteta svi obavezni pohađati. Kasnije se slušaju predmeti specifično vezani za odabranu struku. Napredniji učenici po završetku srednje škole mogu već imati dosta položenih ispita.
Naglašavam da ovo nije temeljita analiza niti poređenje obrazovnih sistema. Neko ko je u tim vodama sigurno mi lako može naći zamjerke. Kao neko ko je iskusio oba sistema jednostavno iznosim svoje mišljenje.
Američki sistem visokog obrazovanja nije savršen, može mu se mnogo zamjerki naći. Prva koja se nameće jeste cijena studiranja, dugovi sa kojima se studenti nose kada završe fakultet. Ako studiraju, a ne završe studije, ili završe, a ne nađu posao u branši, to postaje golem problem. No to je posebna tema o kojoj bi se dalo nadugo i naširoko pričati.
Ne želim reći ni da američki sistem treba preslikati na naše društvo. Znam da je utopistički zanositi se promjenama glomaznih birokratskih aparata, znam da živimo u suštinski drugačijim ekonomskim sistemima, ali vjerujem da vrijedi viriti u obrazovne sisteme drugih zemalja. Ko zna, možda se nekada i steknu uslovi, možda bude sluha za usklađivanja školskog sistema sa ekonomskim kretanjima, možda se stvori potreba za promjenama.
Društvena mobilnost
Nije američki sistem savršen, daleko od toga, ali ono što u njemu sigurno vrijedi jeste društvena mobilnost (opet uz ograde, nije naravno dostupna svakome, no i to je posebna tema koja zahtjeva vremena i prostora). A ključ, ili bolje rečeno kratica za vertikalnu društvenu mobilnost jeste upravo obrazovanje.
Mišljenja sam da je zdravo za društvo da stanovništvo ima opciju da mijenja poziv, studira u kasnijim godinama života. Mnogi po završetku srednje škole nisu dovoljno zreli, dovoljno informisani, nisu dovoljno iskusili da bi znali čime se žele baviti čitavog života.
Mnogi svoj pravi poziv pronađu puno kasnije. Odaberu pogrešan fakultet baš zbog nezrelosti, zbog pritiska roditelja, pritiska vršnjaka, pa se cijeli radni vijek u svom poslu osjećaju kao u tamnici. Zar nije primamljivo imati mogućnost promjene smjera, izlaska iz učmalosti?
I onda, u četrdesetpetoj ili pedesetdrugoj studirati ono što smo oduvijek željeli ili ono što smo iz bilo kojeg razloga zavoljeli prije 10 ili 20 godina.
Ne znam koliko je pukovnik bio sretan kao profesionalni vojnik. Vidjeh ga nedavno – djeluje sretan kao fizioterapeut.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.