Za one, među koje ubrajam i sebe, roditi se u gradu, pa makar to bila i bosanska provincija, značilo je dostupnost – bilo da smo nešto zaista htjeli pa imali ili samo željeli – znali smo da toliko toga postoji. Od odjeće, igračaka, u to doba modernog školskog pribora, pa sve do prvih mobilnih telefona.
Grad je uvijek i svugdje, čini mi se, više manje isti. Nedovoljno zanimljiv, isuviše trom, a ljudi u njemu, vrlo brzo, postaju nalik prometnim znakovima čijih se propisa i uputa više nitko ne drži i nikome ni ne trebaju. Gradska rutina i svakodnevni život od živih ljudi čine prometne znakovima na kojima piše STOP, a pred tim se upozorenjem, njih sve manje zaustavlja.
Selo je, pak, mistično, zanimljivo, uvijek neotkriveno, puno radosti i bolesti, tjeskobe i hrabrosti. U selu je život puno „življi“, „sadržajniji“, u seoskim ljudima kao da teče nekakva druga krv nego u nama koji smo se rodili u zgradama. Selo je često okrutno i svirepo, u njemu se svakodnevno moraš boriti da bi preživio još jedan dan i jednako je to čini se, za sve njegove stanovnike, od djece do staraca.
Plašio se sela, a i selo se plašilo njega
Marko Vešović, veliki pjesnik južnoslavenskih književnosti, jedan od onih čijim knjigama mjerimo vrijeme, rođen je na koncu Drugog svjetskog rata u selu Pape u Crnoj Gori. Odrastao je s tamošnjim muslimanima, s majkom Darinkom i braćom, a otac mu je ubijen kao „narodni neprijatelj“. Vešović se sela plašio, a i selo se pomalo plašilo njega jer mu nije bio dorastao: tim sitnim spačkama, prevarama, tim naoko naivnim dječjim podbadanjima, a ustvari, u srži izuzetno okrutnim kako samo djeca znaju vrijeđati, vrlo brzo su mu se rodne Pape ogadile. Bio je sirotinjsko dijete matere udovice u čiju kuću nitko nije zalazio. Dovoljno trauma u djetinjstvu i za nekoliko života, možda bi rekli današnji psihoterapeuti.

Već je tada, kao dječak, Vešović osjetio što znači biti protjeran iz zajednice, prezren od društva, što znači živjeti u nametnutoj mu moralnoj bijedi, stalnom osjećanju inferiornosti i manje vrijednosti. Ne vrijedi ništa u očima svijeta kada si dijete, lako može značiti da ni u vlastitim očima, jednog dana nećeš vrijediti ništa. Samog sebe svoditi na mjeru koju su ti drugi zadali i odredili.
Vešovićev prvi odlazak u grad bio je dolazak na studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je potom diplomirao, magistrirao, te postao i sam profesor. U međuvremenu mu se, po drugi puta, dogodilo ono kao u Papama – tijekom opsade Sarajeva koju je preživio sa suprugom Gordanom i kćeri Ivanom – oduzeto mu je, kao i tolikima u Sarajevu, ono elementarno – pravo na život, pravo na ljudsko dostojanstvo. Tako je Vešović, kako sam kaže, postao sarajevski nacionalist, a uz to, i izdajnik pravoslavlja, svesrpskog sveta kako bi to rekao onaj novinar, a danas predsjednik, koji je s brda nadgledao glavni grad Bosne i Hercegovine, dok je 1992. godine valjda bio na specijalnom reporterskom zadatku.
Sve ovo o Vešoviću možda smo znali i prije, ali sada ga upoznajemo iz jedne posve druge perspektive: sarajevskog penzionera na čijem su radnom stolu tolike knjige i prijevodi, a dane krati redovitim odlascima na groblje, pokojnoj supruzi Gordani.
Lucidan i ravnopravan razgovor dvojice pisaca
Knjigu Razgovori s Markom napisao je Almin Kaplan, veliko i važno ime poslijeratne bh. književnosti, a objavio ju je sarajevski Buybook. Nije to tek knjiga razgovora jednog velikog i starijeg pjesnika s onim mlađim, nego vrlo lucidan i ravnopravan razgovor dvojice pisaca koji pripadaju istim svjetovima, i ne samo po jeziku, toj velikoj temi ove knjige, nego po strahu i strahovima, po povučenostima i usamljenostima, po strahu od sela i onom što život u njemu donosi.

Dok se Marko Vešović devedesetih trudio preživjeti sarajevsku opsadu, Kaplan je bio tinejdžer, zarobljen u jednom od logora HVO-a u Stocu. U tom trenutku, njihovi se životi spajaju, ponavlja se ono što je Vešović ranih pedesetih doživio u rodnim Papama i ono što je Kaplan doživio kasnih osamdesetih: svijet se mijenja do neprepoznatljivosti, opstaju samo oni s talentom za preživljavanjem, a samo puka sreća ili Bog, učinit će da tu torturu sela, a kasnije rata, preživi i pokoji pjesnik, pa da progovori u time tog porobljenog naroda, pritom, „ne hvaleći tom narodu vjere“.
Marko Vešović, jedan od važnijih pisaca i pjesnika, precizan, oštar, iznimno uvjerljiv i autentičan, polemičar, književni kritičar, esejist, u ovoj se knjizi „otvara“, prije svega samom sebi, pokušavajući govoriti o obiteljskim traumama i ranama, o tim stvarnosnim izvorištima iz kojih u čovjeku nastaje pjesma, iz kojih nastaje književnost, a Kaplan ga tako vješto i vispreno vodi kroz sve te silne tunele vlastitog srca, kroz sva ta razočarenja i tjeskobe. Nije mu to, ni najmanje bilo teško, vodio je, s Vešovićem, i sebe. Od svega onog što možda Almin Kaplan želi pobjeći, u ovoj je knjizi priznao, i ne htijući.

Vešović život dijeli na djetinjstvo, opsadu u Sarajevu i život nakon nje. Između toga ne postoji ništa, a sve vrijeme postoji samo jedno – književnost. Postoji jezik, poezija, umjetnosti, prijevodi velikih svjetskih pjesnika, postoji gotovo 50 tomova prevedene svjetske poezije koja čeka da bude objavljena svijetu.
Poezija je oduvijek na nekom čekanju, oduvijek se čekaju neka „bolja vremena“, a pjesnik ostaje – sam i usamljen, pomalo zaboravljen od svih, kao onda kada bi ga djeca i odrasli u Papama pustili da predahne. I Vešović i Kaplan imaju zajednički zavičaj, nije to samo sličnost i bliskost Hercegovine i Crne Gore, nije su to samo pitanja mentaliteta, ponašanja, poljoprivrednih kultura i sparine, nego je pitanje jezika i vječne potrage za savršenom riječi. O tome, kako se traži savršena riječi, u najvećoj mjeri govori ova knjiga.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.