Kemal Softić (25) se već nekoliko godina vrlo vješto probija na polju fotografije. Sama činjenica da je karijeru počeo kupivši fotoaparat novcem koji je bio namijenjen za odlazak na ekskurziju vjerovatno govori dovoljno o njegovoj želji da što prije iskoristi talenat i izoštri vještine. U svoj je životopis najprije upisao rad za lokalne medije, nastavljajući zatim s regionalnim angažmanima – dosegnuvši vrlo rano naslovnice velikih medijskih sila i agencija.
Zbog toga nas ostale, koji smo sa strane posmatrali njegove impresivne reportaže i snimke sa različitih terena, nije pretjerano iznenađivalo kad god bi se javio s neke nove, nama naizgled vrlo daleke lokacije. Poput, ovog puta, vrele pustinje u Jordanu.
The Donkey's Way
Prije gotovo mjesec dana, profil The Donkey's Way privukao je veću pažnju na društvenim mrežama. Uz kratko ispitivanje zajedničkih prijatelja, jer u Sarajevu su svi zajednički i svako svakoga zna, otkrila sam da je riječ o Kemalovom profilu. Zapravo, The Donkey's Way predstavlja njegovu najnoviju avanturu, putovanje kroz pustinju na magarcima.
Ustvari je Kemal u Jordanu završio sasvim slučajno, reći će mi pri povratku u Sarajevo. Prvobitna ideja bila je posjetiti Bejrut. Ranije ove godine otputovao je u Tursku, gdje je pokušao dobiti vizu za odlazak u Liban. Kompletan proces se rastegnuo na gotovo tri mjeseca, zbog čega je odlučio nakratko posjetiti Jordan, očekujući da će na drugoj adresi dočekati zeleno svjetlo za nastavak puta.
„Planirao sam ostati desetak dana, dovoljno da obiđem sve turističke atrakcije i eventualno napravim neku reportažu. No, čekajući papire, moj boravak u Jordanu se neplanirano odužio. Upoznao sam ljude iz naše ambasade, preko njih stvorio mrežu kontakata, bavio se manjim online poslovima kako bih si osigurao novac za hranu, iznajmio sam stan i čak udomio mačku“, priča mi.
Najviše vremena provodio je u jednoj od lokalnih picerija, gdje je sa prijateljem Džekom došao na ideju da zajedno prepješače pustinju. Riječ je o vrlo popularnoj turističkoj atrakciji, ruti za koju je moguće otkupiti više paketa, odnosno, moguće se otisnuti na putovanje uz pratnju vodiča, na kamilama ili samostalno – uz osiguranje u slučaju nesreće. Kemal i Džek odlučili su se za posljednju.
Nakon što ih je u namjeri da otkupe dvije kamile spriječila činjenica da je kupovina ovih životinja preskupa, odlučili su se za drugu najbolju opciju – nabavku magaraca. Posjetili su nekoliko stočnih pijaca, upoznajući pritom nekolicinu ljudi s korijenima iz Bosne i Hercegovine i Srbije, te za nekoliko stotina dolara kupili tri magarca.
Opskrbivši se hranom, vodom i drugom neophodnom opremom, krajem maja su se otisnuli na putovanje koje je trebalo trajati mjesec dana. Međutim, uskoro će utvrditi da u pustinji baš ništa ne ide prema planiranom, kao i da je najbolji način planiranja onaj najjednostavniji – od danas do sutra. Najveći problem kroz putovanje predstavljala im je činjenica da magarci koje su otkupili nisu istrenirani, pa samim time nisu uvijek slušali naredbe.
Pješačenje kroz pustinju postalo je, prema Kemalovim riječima, čisti fokus na borbu za egzistenciju. Vode je uvijek nedostajalo, a zbog vrućine i umora nije uspio ostvariti želju i namjeru da cijelo putovanje dokumentuje kroz video i fotografije. Naprotiv, video i audio oprema ostali su u ruksaku, a jedine snimke koji su napravljeni zabilježio je mobitelom, usput. Svi ti snimci kasnije su predstavljeni kroz profil na Instagramu.
„Lokalci su nam rekli da se niko prije nas nije usudio krenuti kroz pustinju na magarcima. Ustvari ni naš plan nije u potpunosti upalio, jer nismo imali istrenirane magarce, pa smo stvari više nosili mi, nego oni. Često smo stajali, nisu baš najbolje sarađivali s nama. Ali zbog toga smo bili lako prepoznatljivi i pamtljivi, pa su beduini jedni drugima iz sela u selo javljali da prema njima idu dva mladića koji pjevaju i sa sobom vode magarce“, nasmijano priča.
Zen i ljepota života u pustinji
Svakodnevno su prelazili po 10-15 kilometara, upoznajući usput desetke beduina i oslanjajući se na njihovu pomoć i savjete na nepoznatom terenu. Put je trajao svega dvije sedmice – prekinut je ranije zbog Džekovih neodloživih porodičnih obaveza. Nakon gotovo 140 prijeđenih kilometara, mladići su prodali magarce, obišli nekolicinu turističkih atrakcija i vratili se na polaznu tačku.
Kemal se vrlo brzo vratio u Sarajevo, gdje trenutno pravi planove za naredno putovanje i uči arapski jezik. Odlazak u Jordan otvorio mu je nove vidike, ukazao na mnogobrojne mogućnosti i pružio mu prijeko potrebno iskustvo za velike avanture.
Kroz razgovor ističe kako se planira vratiti i završiti pješačku rutu, što će se možda desiti već ove godine. Ovog puta planira drugačiji pristup, jer želi dati primat bilježenju priča beduina iz pustinje. Naglašava kako je riječ o ljudima o kojima vrlo malo znamo, a od kojih možemo mnogo toga naučiti.
„Sve su to vrlo edukovani ljudi, uspješno se bave turizmom i govore po 4-5 jezika. Oduševio me beduinski način života. Oni, iako mogu drugačije, biraju tih život daleko od buke naše svakodnevnice. To vidim kao apsolutni zen. Vrlo su jednostavni, neopterećeni materijalnim stvarima, potpuno fokusirani na sitnice koje mi, siguran sam, rijetko primjećujemo i vrlo malo cijenimo“, ističe kroz razgovor, dodavši kako mašta o tome da i sam isproba sličan način života.
Prilikom naredne posjete planira napraviti portrete beduina te zabilježiti njihove priče kroz kratki dokumentarni film, tekstove i reportaže. Priznaje kako je do tada, kao i većina ljudi s naših prostora, daleki Jordan zamišljao drugačije, generalizujući građane i posmatrajući sve vrlo plitko.
Međutim, nakon otkrivanja slojevitog mentaliteta i načina života u ovom dijelu svijeta, ono o čemu sada najviše sanjari jeste prilika da svo to bogatstvo što prije, na najbolji mogući način, predstavi onima koji ga još uvijek nisu imali priliku vidjeti i o njemu slušati.