Kolona s posmrtnim ostacima žrtava, koje je krenula u utorak, 19. jula, iz Šejkovače ka Sanskom Mostu, preko Ključa, Bosanskog Petrovca, Bihaća, Bosanske Krupe, Bosanske Otoke, Bosanskog Novog, preko Prijedora došla je do Kozarca, gdje je u Kamičanima klanjana dženaza.
Ove godine ukopano je 16 šehida, od kojih je najstariji Edhem Kaltak, rođen 1927. godine, a najmlađi Samed Jaukupović, moj vršnjak, rođen 1973. godine. Prije 30 godina Samed i ja smo tek postali punoljetni i da nismo bili rođeni u Bosni, pred nama bi bile najljepše godine naših života. Nažalost, Samedove komšije su zamislili svijet u kojem je na smrtnu kaznu osuđen svako ko ima drugačije ime. To je bio jedini Samedov “grijeh”. Još strašnije, dženaza Samedu obavlja se 30 godina poslije njegovog ubistva.
Danas su u Kozarcu ukopane žrtve koje su pronađene u masovnim grobnicama na deset različitih lokacija. Do sada su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na 501 lokaciji, u 73 masovne grobnice, što primarne, što sekundarne, na području deset različitih općina u tri različite države: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Često su se kosti ubijenih nalazile i po nekoliko stotina kilometara udaljene od mjesta surovih ubistava, a što svjedoči o sistematskoj organizaciji i realizaciji onoga što je nedvojbeno najbolje opisati kao još uvijek nepresuđeni genocid u Prijedoru.
Trideset godina nakon početka agresije i dalje se traga za još oko 620 žrtava. U Prijedoru je ‘90-ih godina ubijeno 3.176 civila, uglavnom nesrpske nacionalnosti, a do sada su pronađeni posmrtni ostaci oko 2.500 ljudi. Još oko 20 posto ubijenih na prostoru ove općine vode se kao nestali. Šutnja onih koji znaju istinu dostojna je najstrašnijih horor filmova, a nade onih koji traže svoje nestale polažu se u informaciju da su istraživački timovi na tragu pronalaska još jedne velike masovne grbnice, za koja preptostavljaju da se u njoj nalaze tijela više od 100 ubijenih sa područja Kozarca. Pored toga, u Identifikacionom centru Šejkovača nalazi se više od 200 žrtava, uključujući one slučajeve gdje je od nekih pronađena tek jedna jedina kost.
‘Grad praktično zbrisan sa lica zemlje’
U toku agresije više od 32.000 nedužnih Prijedorčana bilo je zatočeno u 58 koncentracionih logora i drugih mjesta zatočenja. Posebna meta napada u period agresije bio je Kozarac, s oko 25.000 stanovnika. Peter Mass u knjizi Ljubi bližnjeg svog zločine u Kozarcu opisuje kao “jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu”.
Sjećam se kada sam prvi put čitao njegovu knjigu, u kojoj, koristeći se reportažom njegove kolegice iz Washington Posta Mary Battiate, opisuje kako je “ovaj grad praktično zbrisan sa lica zemlje”. U tom članku, jer tada mi o Sarajevu skoro da nismo dobivali nikakve vijesti iz tog dijela Bosne, opisano je granatiranje Kozarca, koje je započelo 24. maja 1992. godine, nakon što je opkoljen srpskim tenkovima. Do 15 granata je padalo na grad svake minute iz 12 pravaca. Opisano je to kako su Srbi megafonima pozvali narod Kozarca da se predaju sa laži da im niko neće nauditi. Bila je to prevara, jer, nakon što su ljudi izašli na ulice, srpske snage su nastavile granatiranje, prekrivši ulice Kozarca krvlju i odsječenim udovima.
Bez oružja kojim bi mogli pružiti otpor, Kozarčani su ponovo primorani predati se, a Peter Mass u knjizi Ljubi bližnjeg svog piše: “Ovaj put Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viđenijeg Muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u obližnju kuću, gdje su zaklani. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore…”
Sudbina koju su zločinci namijenili Prijedoru i tom dijelu Bosne bilo je potpuno uništenje, i to tako što je dio stanovništva surovo ubijan, dok su drugi odvođeni u logore, u kojim su izloženi najstravičnijim mučenjima, ili su jednostavno protjerivani. Zločinci su morali pretpostaviti da nakon takvog iskustva preživjeli i protjerani nikada neće skupiti hrabrost da se vrate svojim domovima.
Inat i ljubav dostojni epske literature
Ono što su u toj svojoj zločinakoj računici zaboravili je da se radi o Krajišnicima, čiji su inat i ljubav prema rodnom kraju dostojni epske literature. I to zaista nije nikakvo pretjerivanje, jer upravo u ovaj dio Bosne zabilježen je najveći broj povratnika, koji ne samo da su se vratili svojim potpuno razrušenim domovima, već su, zahvaljujući svojoj radinosti, u kratkom vremenu uspjeli obnoviti svoje kuće, a Kozarac učiniti ne samo “najvećim malim gradom na svijetu”, već i jednim od najljepših bosanskohercegovačkih gradova.
Po svojoj radinosti i duhu Kozarčani i Kozarčanke su pravi primjer svim ostalim dijelovima naše zemlje. U naselju Kozaruša nalazi se i prva obnovljena džamija u manjem bh. entitetu, a sve porušene predratne džamije su obnovljene, među kojima, poput ove u Kamičanima, neke zaista oduševljavaju svojom ljepotom.
Da ne bude zabune, trebalo bi se vratiti u poslijeratne godine da bi bilo jasno kolika hrabrost je bila potrebna da bi Kozarac bio ono što je danas. Prije svega, valjalo je suočiti se s teškim opstrukcijama od onih koji su se nadali da se Kozarčani nikada neće smjeti vratiti. S druge strane, ni oni od koji se očekivala pomoć u potpunosti su zakazali i, umjesto da Kozarac prepoznaju kao jedan od najsvijetlijih primjera poslijeratne Bosne i Hercegovine, oni su uglavnom okretali glavu nesvjesni važnosti onog što danas, a što je pogotovo u poslijeratnim godinama bilo, značenje Anexa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kao posljedica tog maćehinskog, pa i bahatog odnosa prema ovom dijelu Bosne, dio povratnika u nemogućnosti da samostalno organiziraju vlastiti život, bili su prisiljeni ponovo napustiti Kozarac i živjeti van granica svoje zemlje i s ljubavnim zanosom posjećujući ga ljeti ili na dane poput današnjeg kada se opraštaju sa svojim ubijenim komšijama i rodbinom.
Hodajući ovim prelijepim mjestom srećete ljude na čijim licima se vidi ponos. To su izuzetno vrijedni i porodični ljudi, što se odmah da primijetiti, jer su sami ponovo izgradili svoj Kozarac. Imao sam čast upoznati neke od njih. U restoranu “Neira” je mladi, okretni i šarmantni konobar Aladin, koji vam s lahkoćom izmami osmijeh dok vas poslužuje kvrgušom, ukusnim kozaračkim specijalitetom, na koji su Kozarčani posebno ponosni. Restoran u kome radi, za razliku od mnogih drugih, otvoren je tokom cijele godine, i to oni koji ovdje žive, a i oni koji privremeno dolaze, vrlo cijene. Jer, upravo takvi poduzetnici čine da Kozarac i “van sezone” ne bude pustoš, nego da učuperna čaršija zadrži svoj gostoprimivi duh u koju jednostavno jedva čekate da ponovo dođete.
Hrabrost pred kojom ne možete ostati ravnodušni
U Kozarcu je i Fikret Alić – čovjek iza žice logora Trnopolje, čija je fotografija sa naslovnice Time magazina u ratu obišla i šokirala cijeli svijet. Tu živi sa svojom porodicom u lijepoj kući koju je napravio svojim rukama. Predajem mu novo izdanje knjige Čovjek i fotografija autorice Admire Fazlić, u kojem je zapisana njegova životna priča. Kada ga gledate veselog i nasmijanog, izgleda baš poput fasada Kozaračkih kuća u zimskim danima; s vana su vedre, a iznutra je bol, nemir i praznoća koju ne možete ni zamisliti. Nikada ne biste rekli da je ovaj dobri čovjek prošao sve ono što je prošao u životu i da danas, bez trunke mržnje u sebi, kao jedan od povratnika jednostavno prkosi svojim postojanjem.
To što su Fikret i njegova porodica tu, ili bilo koji drugi Kozarčanin i Kozarčanka – to je priča o tom kozaračkom inatu i ljubavi… Tako se osjećate dok sjedite u uređenim avlijama tih ljubaznih i dobrih ljudi, bilo da ste kod vesele tetke Rahime, koja se nedavno vratila u svoj Kozarac, ili dočekivnih supružnika Iće i Asime, koji u voljenom Kozarcu provode što više vremena…
U neposrednoj blizini nekadašnjeg logora Trnopolje, u skromnoj kući okruženoj prelijepim cvijetnjakom, je Suada, supruga ubijenog jugoslavenskog šampiona u bodybuildingu Fikreta Hodžića, kojeg su četnici ubili u blizini njihovog doma… I ona, kao i mnoge druge samice povratnice, svjedoče hrabrošću pred kojom ne možete ostati ravnodušni. Dok razgovarate s ljudima tamo, na njihovim licima je topli dobrodušni osmijeh. Ta nasmijana lica ovih dobrih ljudi Bosne su takva do trenutka kada ih upitate o onome što su preživjeli ovdje, na ovom mjestu, tačno prije 30 godina. Ovdje nema niko da nije preživio najstravičnija iskustva koja je teško i zamisliti… Zbog toga je Mirsad Duratović u potpunosti u pravu kada je prije nekoliko dana. na skupu posvećenom Prijedoru u Sarajevu. govoreći o ljudima Kozarca i Prijedora. rekao da su ti povratnici – istinski pobjednici.
Ljudi ovog tog kraja to jesu. iz prostog razloga jer živjeti ovdje izraz je najveće ljubavi prema svom domu koju možete uopće zamisliti, a povratak ovdje izraz je prkosa, ponosa i hrabrosti.
U strahu trebaju živjeti zločinci, a ne njihove žrtve
Dženaza koja je danas obavljena u Kamičanima jeste ispraćaj nedužno ubijenih na drugi svijet, ali ova dženaza je i poruka Kozarčana i Krajišnika cijelom svijetu da je ono što se dogodilo ovdje bio genocid.
Kada jednom ovaj svijet bude normalno mjesto i kada pravda ponovo bude ideal, taj genocid će biti i presuđen. To je važno, ne samo zbog ubijenih, već i kao poruka cijelom svijetu da zločin ne zastarijeva i da u strahu trebaju živjeti zločinci, a ne njihove žrtve.
O tome za sada, pored svega do sada navedenog, svjedoči i podatak o više od 60 presuda za ratne zločine i 800 godina zatvora izrečenih za počinitelje zločina. ne računajući dvije doživotne kazne. Zločinci i negatori zločina koji i danas uživaju zaštitu opskurnih politika koje još žive na valovima mržnje iz devedesetih ne trebaju sumnjati da će ih kazna stići – kad tad.
Da bi se to desilo što prije, mnoge institucije ove države, kao i sve progresivne političke snage u ovoj zemlji. trebaju prepoznati da je podrška povratnicima, kao i žrtvama zločina. apsolutni prioritet kako bi ova zemlja u svoje temelje vratila istinu i pravdu.
Obični građani i građanke bar ponekad trebali bi posjetiti ovaj predivni dio Bosne i Hercegovine i upoznati ove hrabre i dobre ljude, čuvare one zemlji za koju smo se borili 90-tih.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.