Vesna Zovkić, časna sestra koja pripada redu Isusovih malih sestara, za većinu katoličkih vjernika u Hrvatskoj nije dovoljno Hrvatica, ali je zato, u njihovim konzervativnim očima i oštećenoj dioptriji, previše heretična. Njena se hereza među konzervativnim katoličkim krugovima, uključujući i one institucionalne, ogleda u najviše u jednom – časna sestra Vesna cijelog je života na strani progonjenih, ma kakve nacionalne, vjerske i druge društvene skupine, bile progonjene. U očima velikog dijela hrvatsko-katoličkih krugova veliki je to grijeh, gotovo pa neoprostiv.
I to po onoj Kiševskoj, ali i biblijskoj i Kristovoj, da se bolje naći među progonjenima, nego progoniteljima, sestra Vesna, djeluje, čini se, otkako zna za sebe i otkako se svoj život posvetila Bogu, a posvetiti život Bogu, za nju znači posvetiti ga ljudima – onima koji su prezreni, marginalizirani, ostavljeni, onima za koje navodno brinu sve vlasti i sav civilni sektor, a u stvarnosti pomažu im tek pojedinci. U stvarnosti mogu računati samo na one poput sestre Vesne.
Nije njen humanizam, ni potreba da onom koji je “drugi i drugačiji” priđe i s njime “supati” uvjetovan pripadnošću redu Isusovih malih sestara u kojem bi se, prema unutarnjim regulama, trebalo živjeti skromno, jednostavno, sirotinjski, gotovo pa isposnički, jer se i u tolikim drugim redovima Katoličke crkve, promoviraju takve vrline, pa su rijetki koji ih zaista i žive. Više je to, recimo tako, rezultat vlastite savjesti, ali i svijesti i svjesnosti one velike istine koju Crkva u Hrvata voli prešutjeti i zaboraviti otkako traje migrantski val, a to je i da je sam Isus Krist, bio izbjeglica.
Pomagala izbjeglicama od ‘90-ih
Vesna Zovkić, rođena 1960. godine u Štitaru, naselju nadomak Županje u Slavoniji, redu Isusovih malih sestara, pridružila se napunivši 22 godine. Isusove male sestre međunarodni su red čiji je osnivač mali brat Karlo, odnosno Charles de Foucaulde, nekadašnji francuski vojnik, istraživač, a kasnije svećenik i misionar kojeg je nedavno papa Franjo proglasio svetim.
Kada je 1991. godine izišla iz Aljmaša, sela na obali Dunava [nedaleko granice sa Srbijom], posljednjim brodom, u svojoj je torbi imala samo Bibliju i priručnu apoteku. Nakon doživotnih zavjeta 1992. godine, s jednom je sestrom, otišla živjeti u Gašince, selo u blizini Osijeka, u kamp prikolicu koju je blagoslovio sam kardinal Franjo Kuharić, gdje su pomagale izbjeglim Bošnjacima, te nekolicini Hrvata i Srba. I odatle, iz Aljmaša, iz svetišta Gospe od utočišta koje je bilo razoreno tijekom agresije na Hrvatsku, počinje put sestre Vesne koja će godinama kasnije “hodati” po svijetu i nuditi njima “utočište”, biti im “utočište”.
Ali, neće im nuditi “utočište” u vjeri, najmanje katoličkoj, niti će ih pokrštavati, nego im biti utočište onako kako čovjek čovjeku to treba biti. I u tom je njenom pristupu i ponašanju zapravo najveća njena snaga, ali i tako dobra manifestacija onog što bismo jedni drugima trebali biti – ljudi utočišta. U ovom svijetu koji je tako bolno nepravedan, tako svirep u patnji, istovremeno i najmanje i najviše što možemo učiniti jest – biti i bivati utočištima i sebi i drugima.
Sestra Vesna je od 1992. do 2014. bivala ljudima utočište, od bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj, srpskih izbjeglica na Kosovu, pa sve do putujućih Roma s kojima je živjela u Francuskoj. Godinama je boravila u zemljama Sjeverne Afrike, Libiji, Tunisu, Alžiru. Živjela je s muslimanima u pustinji, kao i osnivač reda kojem pripada, ali ni njoj, kao ni Charlesu de Focualdeu koji je tamo kao misionar boravio tijekom 19. stoljeća, nije palo na pamet, nuditi im našeg proroka Krista za njihovog proroka Muhameda, nije im na pamet bilo uvjeravati da je naš Bog ljepši i pametniji od njihovog Allaha.
“Svakodnevni susreti s muslimanima pomažu nam da produbljujemo svoju vlastitu vjeru, oni nam zapravo daju da dublje otkrivamo naš vlastiti identitet i to uzajamno prihvaćanje razlika postaje izvorom bogatstva, za razliku od neprihvaćanja koje se lako pretvara u strah. Ali mislim da nas najprije i iznad svega veže ljudskost, tako da i onda kada je politički i vjerski dijalog u krizi, životni dijalog ostaje moguć”, napisala je sestra Vesna boraveći na zapadu Sahare.
Redovnica koja pomaže migrantima
Po konačnom povratku u Hrvatsku, 2014. godine, u kuću Isusovih malih sestara u zagrebačkoj Dubravi, sestra Vesna angažirala se kao volonterka u tranzitnom centru u Opatovcu i Slavonskom Brodu za vrijeme prvog migrantskog vala u Europi. Tamo je dijelila hranu, odjeću i obuću, donosila izbjeglicama deke, radila ono što su radili i brojni drugi volonteri Isusovačke službe za izbjeglice. Time je, dodatno, svoju herezu i sklonost herezi potvrdila, ali je ove što je već dugi niz godina motre i smatraju “stranim i rušilačkim faktorom” podsjetila na sva svoja, za njih, neprimjerena ponašanja.
U trenutku kada konzervativni krugovi smatraju da Europa, a tako i Hrvatska, moraju ostati kršćanske, jedna katolička redovnica pomaže migrantima. Neoprostivo. Mala sestra Vesna, tako krhkog tijela, a tako velikih i stamenih srca i duše, toliko je puta do sad rušila zidove predrasuda i stereotipa, borila se protiv konformizma u Katoličkog crkvi, naših štetnih i negativnih tradicija, običaja i krutosti, naše bešćutnosti, prijezira i laži. Toliko je puta do sada mala sestra Vesna srušila zidove nerazumijevanja koje je Katolička crkva, nažalost sve više okrenuta sama sebi i samoj sebi svrha, gradila i ne samo prema migrantima, nego i prema svojima – katolicima.
Ovog je puta, učinila nešto još gore, jer da nije bilo njene inicijative, ne bi bilo ni prijevoda knjige Treba dignuti glas: Prihvat migranata, poziv na hrabrost, Benoista de Sinetya, francuskog svećenika i generalnog vikara pariškog nadbiskupa, predstavnika Katoličke crkve za brigu o migrantima u Parizu. Mala sestra Vesna, prevela je tu veliku knjigu – ne po broju stranica i težini, nego po “sadržaju”, knjigu za koju je i sam papa Franjo rekao je “dragulj” i da je “treba imati hrabrosti pročitati”.
Biti čovjek, biti brat, biti sestra – biti utočište
Nije bilo bolje prevoditeljice ove knjige od sestre Vesne. Ona ju je toliko puta do sad odživjela i preživjela, toliko je puta do sada izložila i sebe i svoj život, svoju vjeru, humanizam, svoju hrabrost. Sve je to dala drugima. I ne samo zato što pripada takvom katoličkom sestrinstvu, nego jer pripada Kristu, a pripadati Kristu koji je i sam bio izbjeglica, i sam odbačen, znači pripadati svakom čovjeku na ovom svijetu.
“Izložiti se mišljenju koje nije u trendu i koje može ‘kontaminirati naš trijezni stav o migrantima’. Hrabrost je staviti u pitanje svoj stav, odnosno priznati da to često i nije moj osobno izgrađeni stav, nego tek nešto presnimljeno s matrice javnoga mnijenja. Hrabrost je odvažiti se, barem na kratko, i pogledati dioptrijom srca onih koji iz blizine gledaju u oči čovjeku, bratu – migrantu – i u istom pogledu prepoznati srce puno nade u bolji život, ali i straha da će u nama susresti hladan pogled koji graniči s prezirom”, napisao je biskup Bože Radoš, predsjednik Odbora Hrvatske biskupske konferencije za migrante.
Tom je dioptrijom srca sestra Vesna gledala i gleda sve one s kojima je sad boravila na nekoliko kontinenata, sve one odbačene i prezrene, s njima je gladovala, tugovala, plakala, s njima se naučila hrabrosti i radosti. Jer pomoći migrantima, pomoći drugima, pomoći bilo kojem čovjeku, ne bi trebala biti hrabrost. Po tome bismo, ustvari, trebali biti ljudi, ali toliko puta nismo. Nismo ni sada, a pokazuje to ruska agresija na Ukrajinu, kada ukrajinske izbjeglice primaju po Europi, bezrezervno i bez zadrške, dok one iz islamskih zemalja, na hrvatskim granicama policija mahom maltretira i zlostavlja. Između Evanđelja i Biblije, njihovih temeljnih postulata, kao i temeljnih postulata sekularnog humanizma, nema nikakve suštinske razlike: biti čovjek, biti brat, biti sestra – biti utočište.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.