Jesen 2010. godine. Negdje sa zalaskom zubatog sunca u sarajevskom prohladnom danu žurim ka autu. Zazvonio mi je mobitel. Poziv iz Njemačke.
Mislim, drug je – Adi. Otišao je na nekoliko dana u Minhen.
“Halo, halooo! Šta šutiš, šta se praviš lud?”
Potom na engleskom jeziku čovjek me ljubazno pitao da li je moj broj. Razgovara li sa mnom.
Izvinio sam se i rekao: “Da”.
Kazao je da je urednik u kultnom Kickeru i da European Sports Media (ESM), kojoj ovaj slavni njemački medij pripada, u saradnji sa Evropskom fudbalskom asocijacijom (UEFA) pokreću izbor najboljeg fudbalera u Evropi. Naglasio je da su “pričali sa nekoliko bosanskih fudbalera i trenera i da je većina njih rekla da bih bio dobra osoba da predstavljam našu zemlju”.
Iskreno, u prvi mah pomislio sam da je neka zezancija koju je Adi smislio. Zna on tako mene, a i ja njega. Međutim, Manfred Munchrath me potom pitao da li bi prihvatio da budem predstavnik Bosne i Hercegovine u UEFA-inom žiriju te ako prihvatam obavijestio me će me kontaktirati iz Nyona, sjedišta kontinentalne fudbalske organizacije. Prihvatio sam. Ni slutio nisam da će taj potez dobrim dijelom obilježiti moju novinarsku karijeru. Ali i život.
‘Gospodin’ Chantal
I, tako… U augustu 2011. godine UEFA je u Monte Carlu organizovala prvi Izbor najboljeg fudbalera u Evropi (UEFA Best Player in Europe). Svi mi, po jedan predstavnik zemalja članica UEFA-e u njenom žiriju, pozvani smo na četverodnevni službeni put u mondensku Kneževinu Monako.
Tretman kao iz snova. VIP zvanica UEFA-e za nas “obične ljude” nešto je nestvarno. Pomalo izgubljen u cijelom glamuru na koktelu dobrodošlice prije službene večere, neko me kucnu po ramenu i reče: “Gde si, bratko? Koliko se nismo videli?”
Bio je to jedini čovjek kojeg sam tu poznavao. Kolega i prijatelj Igor Ivanovski iz Skoplja, iz Makedonije. Od tada sve je bilo lakše. Povukli smo “ručne kočnice” i malo se opustili. Ujutro zajedno išli smo na briefing i oficijelno fotografisanje. Pored Igorovog imena i prezimena pisalo je FYRM (skraćenica za Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija kako je tada međunarodno bila priznata, pa smo nekim flomasterom napisali pored Makedonija). Šetali smo Monte Carlom, otišli na kafu, a onda je došao red na generalnu probu manifestacije i da dobijemo instrukcije o načinu glasanja na nekim finim elektronskim “spravicama”.

Ispred autobusa gužva. Strogo poslovna i disciplinovana Chantal Heim iz UEFA-e nas bilježi po državama ko je ušao u autobus. Kontroliše nedostaje li neko na putu za grandiozni “Grimaldi Forum”.
“Bratko, aaaauuuu… šta sam uradio?”
“Šta je bilo Igore”, pitao sam zbunjeno.
“Vidiš ovu Chantal”.
Odgovorio sam potvrdno. Pitao šta je s njom i napomenuo da smo od Chantal dobivali mailove i da je ona naš kontakt iz UEFA-e. I još sam primijetio da se jedino malo poslovično nasmijala kada je Igora bilježila prilikom ulaska u autobus, na što je odgovorio: “E, pa vidiš to je problem. U mailovima sam joj odgovarao sve sa ‘gospodine Chantal’. Mislio sam da je to muško ime”.
Nakon što smo se nasmijali, predložio sam mu da odemo sjesti na zadnja sjedišta u autobusu, ima ih šest i bit će nam komotnije, uz konstataciju da su nam zemlje svakako na “začelju Evrope”.
Tako je i bilo. Sjeo sam na jedan kraj, Igor na drugi. Autobus se punio, a onda je ušla grupa ljudi glasnijih od drugih.
“‘Ajmo bre nazad, šta mi ima naprijed da šjedimo”, govorio je i pogledao u nas.
“Evo ih naši, hajde ‘vamo Nešo”, govorio je Miloš Antić iz Crne Gore Nebojši Petroviću iz Srbije.
“Ćao, ljudi! Evo nas zajedno”, rekao je Nebojša.
Pozdravili smo se. Upoznali. Odmah počeli pričati, smijati.
U autobus, posljednji, utrčavala su dvojica likova. Nakon što su se čekirali, Chantal ih je upozorila da ne kasne na naredne sesije i rekla da možemo krenuti.
‘Slovenac, što kasniš u Evropu?’
Bilo je mjesta u svim dijelovima autobusa, ali baš na preostala dva na začelju sjeli su Andrej Miljković iz Slovenije (tada jedine zemlje našeg regiona u Evropskoj uniji) i Elvir Islamović iz Hrvatske.

“Elvire, vidi ove. Ovi su naši. Pa mi svi na zadnjoj ovoj klupi”, govorio je Andrej, na što mu je Miloš dobacio:
“Aj’, pušti, kako to pričaš jedva te razumijem?! Slovenac, što ti kasniš u Evropu?! Pa nas četvorica da smo zakasnili, ali vi zadnji”.
Grohotom smo se svi nasmijali, a uljudni Evropljani iz prvih redova i najmoćnijih zemalja okrenuli su se prema nama, neki su kolutali očima, malo se i čudili.
Koje li ironije, osim našeg “ganga”, u srednjem dijelu autobusa sjajno su se družili predstavnik Rusije i Ukrajine s nekolicinom članova žirija zemalja, nekadašnjih sovjetskih republika. Oni nas nisu čudno gledali. Nasmijali su se na naš gromoglasan smijeh i nešto opuštenije ponašanje u odnosu na ostale u autobusu.
Počelo je tako naše druženje i, evo, već sada dugogodišnja saradnja. Razmjenjujemo informacije, pomažemo oko sagovornika, priprema intervjua i sl. U druženju smo… Ma, nismo više samo drugovi – mi smo “braća”, tako se i zovemo posljednjih godina.
A, bilo je puno lijepih, simpatičnih pa i sarkastičnih doživljaja proteklih godina. Jedne prilike smo nakon jednog od UEFA-inih partyja, za koji nam je pozivnicu lično poslao Princ Albert II od Monaka, svratili na tzv. after uz bazen u našem hotelu. Ležali smo na ležaljkama dok su svi već otišli uveliko spavati i negdje skoro pa u svitanje pričali o svemu, životu, ljubavi, ratu.
Rekao sam u jednom momentu da smo mi u Bosni i Hercegovini najviše stradali u ratu, da je rat najveće zlo i da ne nasjedaju na propagandu.
Složili su se svi bez pogovora.
Na to sam dodao da je “ono” bila fina zemlja i da smo moji roditelji, brat i ja u njoj bolje živjeli nego danas, i da bi možda svi bolje živjeli danas da je ostala.
‘Budale, jedan bi uživao’
Na to je Igor iz Skoplja skočio i rekao: “Bratko, bilo bi bolje svima, ali ne i nama”.
Odjednom, dobio je nekoliko pitanja od nas: “kako”, “šta pričaš”, “zašto ne nama”. Ponudio je odgovor na koji smo se svi, opet, grohotom i glasno smijali, vjerovatno probudivši neke od hladnih Skandinavaca koji su u krevetima bili satima ranije.
“Budale, da je ostalo onako, ovdje pored bazena sjedio bi samo jedan. S kim bi sada pričao? I u ovome svemu uživao bi samo jedan od nas”.
Nakon višeminutne rasprave skontali smo da bi nas vjerovatno rotirali “po ključu”, “kao štafetu mladosti” i da bi svaku šestu godinu neko dolazio od nas.

Nismo tada mogli pretpostaviti da će nas nakon gotovo desetak godina glamura i sjaja Monte Carla razdvojiti pandemija, ali i UEFA. Ljudi iz Nyona donijeli su odluku da na završne manifestacije dolaze članovi žirija u grupama, ne svi kao nekada i manifestacija nije više samo u Monaku. Dakle, ipak nas rotiraju. I velika Evropa.
Naše “društvo” nije se raspalo kao ono sovjetsko. Tu smo. Stalno smo u kontaktu. Često se i viđamo. Ove godine krajem augusta u Istanbul idemo Andrej iz Slovenije i ja. Prije nekoliko dana našalio se i reče s odmora iz New Yorka: “UEFA se ove godine odlučila za pacifiste iz ovog našeg dijela Evrope”.
U gradu na Bosforu zbog agresije na Ukrajinu u žiriju neće biti predstavnika Rusije. Vjerovatno će biti izbačen sve dok se ludilo na istoku Evrope ne zaustavi.
Nas šestorica, onako bez papira ovjerenog kod notara, ali iz dubine duše dogovorili smo se da, bez obzira na eventualno i moguće ludilo koje nam mogu prirediti usijane (političke) glave na brdovitom i često krvavom Balkanu, ostajemo “braća” koja će surađivati i pomagati se.
Moji su drugovi biseri južnoslavenski…