Zlo koje se sa istočnih granica Bosne goropadno nadvilo iznad vrhova i brda koja okružuju Srebrenicu, napravilo je sjenu u obliku hiljada nišana rasutih po Potočarima. To mjesto posljednjeg počivališta za 8372 žrtve genocida u Srebrenici, danas je prostor koji svakodnevno upozorava cijeli svijet. Potočarske sjene upozorenje su svima o pogubnosti tolerancije prema bilo kojem obliku nasilja i kako strašne su posljedice naše nemarnosti prema pravdi!
Izložba “Potočarske sjene” je segment ali ujedno i najslikovitiji opis onoga što je započelo u glavama onih koji su različitosti vidjeli kao opasnost i koji su u svojim poremećenim umovima vidjeli uništenje drugih i drugačijih kao neko finalno rješenje vlastitih paranoja.
Bol i patnja Podrinja
Izložba fotografija “Potočarske sjene”, kroz objektiv Velije Hasanbegovića, otkriva bol i patnju kroz koju je prošao i još uvijek prolazi narod Podrinja i nakon preživljenog genocida. Riječ je o fotografijama Srebrenice i Memorijalnog centra u Potočarima koje fotograf bilježi već skoro cijelu deceniju. Kroz ovih pedeset fotografija, Hasanbegović prikazuje posljedice genocida koji su u julu 1992. počinile srpske snage nad Bošnjacima Srebrenice, zaštićene zone pod kontrolom Ujedinjenih nacija. Na fotografijama se osjeti nepravda koja nas boli uvijek i svakog jula ponovo…
Juli je od 1995. postao mjesecom kada ljudi ovih krajeva govore tiše i kada više osluškuju ne bi li čuli glasove onih za čijim kostima se još uvijek traga. U tišini julskih dana majke i kćeri listaju fotografije iz ličnih albuma, najčešće jedinih stvari koje su uspjele sačuvati. Nadaju se bar jednoj, onoj najmanjoj koščici kako bi svoje najmilije mogli ukopati ispod bijelih potočarskih nišana. Majka Nihada Nine Ćatića to nije dočekala. Svog Nihada će sresti na onom svijetu, a ovdje, na zidu, nama je ostavila fotografije svog sina, kao podsjetnik da od portage za nestalim, kao i od potrage za ratnim zločincima nikada nemamo pravo odustati.
Prazni prostori i pasaži sa ovih fotografija puni su bola. Potpuno je prirodno osjećati nelagodu dok gledamo ove fotografije, jer nepravdu je teško gledati kao što ju je teško i trpjeti. Na te slike se čovjek nikada ne može navići. Ove fotografije su ogledalo prostora u kome živimo. Potočari i Srebrenica su preslik onoga što je realnost ovog svijeta i tako će biti sve dok osuda onoga što je tamo učinjeno ne bude apsolutno neupitna. U ovim fotografijama jasno se reflektira mračna strana ovog svijeta, koja nas podsjeća na svaku žrtvu, ali i na onu kobnu rezoluciju od 16. aprila 1993. kojom je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija zatražilo da ”sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati ‘zaštićenom zonom’ koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.” U tišini ovih slika čujemo urlanje ratnih zločinaca koji zazivaju osvete, naređuju pokolj, razdvajaju žene od muškaraca… U tišini ovih fotografija odjekuje i hladni glas laži i izdaje UN-ovog generala: „Sada ste pod zaštitom snaga Ujedinjenih nacija“. U tišini Potočarskog groblja su lica u obliku bijelih nišana, onih koji su tog dana vjerovali da svijet neće dozvoliti ono što se u Drugom svjetskom ratu dogodilo žrtvama Holokausta!
Laž koja je ubila ljude
Ta laž izgovorena u ime UN-a će Srebrenicu, Bosnu, Evropu i cijeli svijet koštati 8372 izgubljena života. Pred očima ljudi sa plavim šljemovima sa natpisima „UN“, zločinci su razdvajali muškarce od žena odvodeći ih u smrt. Slova UN, koja su trebala predstavljati Ujedinjene nacije, za Bosance će ostati upamćena kao skraćenica za „United nothing“ (ujedinjeno ništa) ili „UNforgiven“ (neoprostivo).
Ono na šta niko, a pogotovo umjetnici, nikada ne smiju pristati je da se odustane od borbe za pravdu i istinu, pa čak i onda kada se čini da se cijeli svijet okrenuo naopačke ili da umjetnici u svojim naporima ljudima izgledaju ludi ili smiješni. To je umjetnička odgovornost jer genocid u Srebrenici nije samo bosanska, već je i planetarna katastrofa, a negiranje počinjenog genocida odraz je najmračnije strane te iste planete.
U ovim fotografijama se mogu ogledati samo oni koji su svijesni pravde, dok su za one druge to samo crne mrlje njihove savjesti, koje ne mogu vidjeti. Zločinci, oni koji ih podržavaju, ali i oni koji šute u vlastitoj zaslijepljenosti mržnjom, ni ne shvaćaju da ih samo pravda i istina mogu osloboditi njihovih zlodjela, i njihovih trauma.
Na nama ostalima je učiniti sve da se ono što se dogodilo u Srebrenici nikad ne ponovi, jer kada se jedan genocid zaboravi, drugi počinje. Nemarni odnos prema genocidu u Srebrenici, ali i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima poput Prijedora, Zvornika, Višegrada, Foče, ima svoje posljedice. Posljedice nesuočavanja s agresijom, genocidom i onim što se dogodilo u BiH, danas se nažalost osjete na istoku Evrope, u Ukrajini.
Fotografijama koje čuvaju sjećanje na genocid u Srebrenici, čuva se nada da će ovaj svijet ponovo nekada biti dobro mjesto za život, da će ljudi poštovati jedni druge, da će biti manje mržnje, da zločinci neće ostati nekažnjeni…
…I da majke neće umirati od bola, jer ne mogu pronaći ni kosti svoje ubijene djece.