U trenutku kada je otvoreno, Kino “Prvi maj” slovilo je za jednu od prvih kino dvorana u Sarajevu. Tada je otvorenje ovakvih institucija značilo je da će građani prvi put okusiti Zapad, gdje su velike prijestolnice već imale kina u kojima su milioni ljudi ozbiljno navikli na lijena baškarenja u udobnim kožnim sjedištima. Odlasci u kino tada su predstavljali poseban događaj, sreću koja se na vrhovima prstiju ushićeno iščekuje nekoliko sedmica prije nego u ruke dobijete svježe otiskanu kartu za projekciju.
Prateći uspjeh prvih kino dvorana, u Sarajevu ih je u godinama koje su uslijedile otvoreno još nekoliko sličnih. Neke su kotirale bolje od drugih, ovisno o tome kakve su filmove puštali i koliko su cijenili ulaznice. Repertoare su punili naslovi francuskih, italijanskih, gruzijskih, holivudskih, jugoslovenskih i mnogih drugih vrhunskih filmova. Stoga ste, ovisno o debljini novčanika i vlastitom ukusu, mogli birati gdje ćete potrošiti nekoliko slobodnih sati.
Kino u kojem su rađani pokreti i revolucije
Kino “Prvi maj” predstavljalo je za jednu od džepu prihvatljivijih opcija, pa su se u ovom prostoru skupljali uglavnom radnici, studenti i srednjoškolci. Atmosferu koja je tamo vladala najbolje je ilustrovalo “Zabranjeno pušenje” u pjesmi “Kino ‘Prvi maj'” koja je napisana kao svojevrsni omaž istoimenoj instituciji čije je postojanje kumovalo nastanku Novog primitivizma.
Drugi umjetnici, filmski i teatarski radnici također su nebrojeno puta potvrdili da je odlazak u teatar i kino tada predstavljalo neku vrstu hodočašća. To, naravno, sada možda djeluje vrlo daleko onima koji odrastaju uz velike dvorane koje nude višedimenzionalno iskustvo u kojem je gotovo izvodljivo prstima opipati haotično napetu atmosferu najnovije holivudske akcije ili neku od milion platformi gdje je originalni ili piratski snimak moguće pogledati iz udobnosti vlastitog doma. Ali u kinima, poput “Prvog maja”, pokretane su revolucije.
Pišući ove redove iz pozicije nekoga ko je odrastao u Sarajevu nakon rata, tvrdim da su gotovo sve poslijeratne generacije rasle hraneći se ostacima sadržaja stvorenih u periodu kad je glavni grad bio centar jugoslavenske muzičke scene. Rekavši to, akcenat stavljam na činjenicu da smo, odrastajući uz priče o jugoslavenskoj sceni, živjeli nostalgiju za nečim što zapravo nikada nismo okusili.
U godinama kada su se ispred nas mijenjale različite političke strukture, sistemi i vjerovanja, maštali smo o tome da će se u tom vrtlogu roditi pokret koji će obilježiti historijski period u kojem živimo.
Umjesto toga smo dobili zatvaranje starih kino dvorana i pozorišta u kojima se, zbog finansijskih problema, organizuje sve manje premijera na godišnjem nivou. Čak je i glavna kinoteka prepuštena vlagi, prašini i propadanju.
Vrednovanje zlatnog perioda domaćeg filma
Filmski centar Sarajevo je krajem prve pandemijske godine u Sarajevu otvorio besplatno Kino “Valter”. Ideja projekta bila je kreirati mjesto gdje će se nastaviti vrednovati ostaci onog, već ranije pomenutog, zlatnog perioda domaće filmske umjetnosti. Kao dodatak su osmišljene i posebne filmske radionice, gdje su dobrodošle sve generacije ljubitelja sedme umjetnosti. Osim toga, prostorije kina otvorene su i za različite vrste zabava i druženja.
“Ideja kina jeste da se kroz moderan pristup i zanimljive sadržaje privuče određena profilirana publika koja će steći navike da prati kulturne sadržaje u prijatnom prostoru te da se uz to zainteresuju i za naše filmove. Publika se ne može steći preko noći. ‘Valter’ se tek treba širiti u smislu raznolikosti programa, sadržaja i mjesta dešavanja. Planiramo na našoj drugoj lokaciji, bivšeg studija Sutjeska filma u Nahorevu, organizovati ljetna dešavanja i projekcije na otvorenom”, riječi su direktorice FCS Ines Tanović.
Iz sedmice u sedmicu “Valter” posjećuje sve više mladih. Nemoguće je ignorisati identičan rez, sasvim je jasno da ovaj prostor polako postaje teritorija na kojoj će se okupljati sjajni ljudi i rađati, ili već rađaju, velike ideje. Baš kao i Kino “Prvi maj” (Kino “Bosna”), koji i danas slovi za jednu od rijetkih lokacija gdje za istim stolom sjede ljudi koji bilo gdje drugo djeluju potpuno nespojivo.
Na koncu, u najboljem slučaju – generacije koje dolaze dobit će prostor i šansu za kreativnost i rad. U najgorem, “Valter” može postati još jedna protraćena nada na koju će eventualno pasti debeo sloj prašine. Ne dajte se zbuniti, niko ovdje ne mašta o Jugoslaviji i “onome što je bilo prije”. To će vam biti potpuno jasno posjetite li neki od “Valterovih” događaja, koji zrače svježinom i obilježeni su simbolima novog i modernog.
Naprotiv, očiju uprtih u ono što se nekad dešavalo u Sarajevu, čvrsto vjerujemo da još uvijek ima plodnog tla za kvalitetne ideje. Ima li u Sarajevu prostora za san nove generacije i vrijedi li vjerovati da je moguć neki novi pokret i revolucija?