Ne možete, a da ga ne vidite. Ako slećete iz pravca jugozapada, preletećete ga. Iz kog god dela grada da dolazite kolima ili gradskim prevozom u nekom trenutku proći ćete preko trga koji nosi njegovo ime i proći pored njegovog spomenika.
Smešten na uzvišici na samom kraju Avenije slobode (Avenida de Liberdade) u centru najvećeg lisabonskog kružnog toka, nadzire grad za čiji je današnji izgled i njegovu obnovu i zaslužan. Jedna je od najvažnijih istorijskih ličnosti ne samo grada već i zemlje. Reformator, obnovitelj, diktator, tiranin Markeš de Pombal (Marquês de Pombal) ili punim imenom Sebaštiao Žoze Karavaljo i Melu (Sebastião Jose de Caravalho e Mello). I ne samo to, njegov život prepun je intriga, dvorskih spletki, uspona i padova, od kojih bi sasvim sigurno mogao da se napiše jedan odličan roman. Kada je Lisabon razrušen u katastrofalnom zemljotresu, da nije bilo Pombala, pitanje je kako bi Lisabon danas izgledao. Ali da krenemo redom.
Karijeru je započeo u diplomatiji. Imenovan je za ambasador u Beču, a tamo je uspešno posredovao u sporu između carice Marije Terezije i Svete Stolice. Kako mu austrijska klima nije pogodovala podneo je ostavku i vratio se u Lisabon 1749. godine. Budući da ga kralj Žoao V nije posebno simpatisao, sreća se Pombalu osmehnula godinu dana kasnije, kada je kralj umro. Dok nekom ne mrkne, drugom ne svane, što bi se reklo, a ova maksima ga je pratila gotovo čitavog života. Udovica, kraljica Marija Ana poziva ga na dvor gde ga imenuje za kraljevskog savetnika. Pravi procvat karijere doživeće kada ga nakon krunisanja kralj Žoze Prvi bude imenovao na mesto prvog ministra. Pombal postaje praktično vladar zemlje. Kralj bez krune i trona, siva eminencija. Na ruku mu je išlo što je kralj više mario za baštovanstvo nego za vladanje. Mada istini za volju kralj Žoze Prvi izvojevao je konačnu pobedu u sedmogodišnjem ratu protiv Španije i Francuske.
Glavni junak ove priče, Markeš Pombal nije časio časa, već se dao na unutrašnju reformu zemlje. Zemlje koja je u tom trenutku de facto imperijalna sila i jedan od glavnih monopolista u trgovini sa Dalekim istokom. Zemlja koja se doslovno kupala u brazilskom zlatu i afričkim dijamantima. Jedna od prvih stvari koju je Pombal uradio jeste da je Englezima dao privilegije koje su im omogućile da od Portugala dobijaju ogromne količine zlata u zamenu za gotove proizvode. (Bude mi smešno kada danas čujem prijatelje Brazilce koji kažu da bi Portugalci trebalo da im vrate zlato. Nema rođaci, uzeli Englezi sve, odavno.) Dobro, nije da je Pombal samo davao Englezima zlato za bog te pita kakve gotove proizvode. Radio je dosta na stimulisanju privrede u zemlji, zabranio je izvoz određenih sirovih materijala, otvorio kompaniju za trgovinu sa Indijom, pa još jednu za trgovinu sa Brazilom.
Zemljotres koji je promijenio sve
A onda se desio slom. U 9:40 časova 1. novembra 1755. godine Lisabon je pogodio razorni zemljotres, snage između 7,7 i 9,2 stepena po Rihterovoj skali. Ono što zemljotres u pet minuta nije uspeo da sruši, dovršili su cunami koji je grad pogodio 40 minuta kasnije i požar koji je goreo tri dana. Dve trećine grada doslovno je zbrisano sa lica zemlje. Oni koji su preživeli suočiće se sa nemaštinom, krađom, ubistvima pa čak i sa slučajevima ljudožerstva, jer hrane nije bilo. Kralje Žoze nije bio u gradu, a kako se plašio da se vrati u bilo koji zidani objekat, smešten je u kompleks šatora u delu grada koji se zove Ažuda (Ajuda) i na čijem je mestu kasnije podignuta nova kraljevska palata.
Posao čišćenja ruševina, uvođenja reda, hapšenja i ubijanja lopova, opskrbe preživelih hranom, preuzeo je a ko bi drugi nego Pombal. Svaka krađa kažnjavana je smrću. Uspostavio je improvizovane bolnice i skloništa, obnovio dostavu hrane i mobilisao vojsku da čuva rad. Samo dva dana posle zemljotresa izneo je ideju za obnovu grada. Pombal je zadatak planiranja poverio Manuelu da Maiji glavnom kraljevskom inženjeru sa rokom od nekoliko nedelja da predstavi nekoliko ideja za obnovu grada. Maija se već 4. decembra vratio sa četiri ideje, a prva je mogla da ga košta glave da je Pombal bio u lošijem raspoloženju. Naime prva Maijina zamisao bila je da se Lisabon kompletno napusti i da se na drugom mestu napravi novi grad. Kralj i premijer Pombal usvojili su četvrti predlog.
A taj predlog predvideo je da se ceo donji deo Lisabona poznat kao Biša (Bixa) izgradi iz temelja po standardima do tada još neprimenjenim u Evropi. Sve ulice, njih ukupno 48, seku se pod pravim uglom, ulice su proširene kako se evanutalno budući požar ne bi lako širio sa zgrade na zgradu, a sve nove zgrade bile su seizmološki ispitane. Metod korišćen za seizmološka ispitivanja bio je daleko od naučnog metoda, ali Pombalova ideja izdržala je najvažniji test, zemljotres od 7,8 stepeni po Rihteru koji je pogodi Portugal 1969. godine. Pombalova ideja je bila da se napravi maketa svake zgrade pojedinačno, od materija koji će biti korišćeni za zgradu u punoj veličini. Onda bi vojska marširala pored zgrade različitim tempom i jačinom, izazivajući potres. Inženjeri su, gotovo pa uživo mogli da gledaju da li i kakva oštećenja nastaju i da donose odluke da li će neki materijal promeniti ili ne. Ispitivanje je bilo toliko uspešno da je Pombal naredio da se obavljaju u čitavoj državi na isti način pre nego što se ijedna zgrada sagradi.
Iako nije bio inženjer, niti projektant Pombalu je pripisana sva zasluga za izgleda današnjeg donjeg grada u Lisabonu, pa se čak i naziva po njemu Pombalina Biša (Pombalina Baixa). Inženjer Maija koji je izradio projekat, pao je u zaborav.
Iako je Lisabon za ondašnje prilike obnovljen u neverovatno kratkom roku, nepunih 10 godina, grad pa i sama država teško su se oporavljali od zemljotresa u kome je stradalo više od 60.000 ljudi. Zemljotres koji se osetio u Finskoj i na Barbadosu, usporio je portugalske kolonijalne ambicije, toliko da država nikada više nije mogla da povrati svoju nekadašnju moć.
To je što se tiče države. Markeš Pombalu desilo se sasvim obrnuto. Vlast u državi još snažnije je prigrabio. Bilo je vreme i da se raščisti sa političkim protivnicma. Među prvima Jezuiti, koji su premijeru, narodski rečeno, kidali živce još od zemljotresa. Kako se zemljotres desio na dan Svih Svetih i kako su gotovo sve crkve bile srušene, Jezuiti su dosta dugo posle zemljotresa širili priču o Božijoj kazni zbog bluda i razvrata. Premijeru kome je glavna briga bila da podigne grad ponovo, da spasi ono naroda što je ostalo, poslednje što je trebalo bilo je širnje „praznovernih“ teorija kako je to smatrao Pombal. Osim nespornog uticaja među stanovništvom i zbog zahteva da se preurede moralne norme u zemlji ali i zbog moći, bogastva, kontrole obrazovanja i jakih veza sa Rimom, Markeš Pombal bio je nameran da problem reši jednom zauvek.
Kao i oko svakog dvora, tako se i oko portugalske kraljevske kuće vodila borba elite za naklonost kralja. A neki su imali i pretenzije na presto. U ovom slučaju bila je to plemićka porodica Tavora koja je pride bila protiv ogromne moći koja se skoncentrisala u Pombalovim rukama. Dana 3. septembra 1758. godine, dok se kralj vraćao iz jednog od svojih ljubavnih pohoda, izveden je neuspeo atentat na njega. Markeš Pombal u tome je video idealnu priliku da jednim udarcem reši dva problema. Pombal je okrivio porodicu Tavora za neuspeli atentat. Cela porodica je utamničena i osuđena na smrt. Pobijeni su svi, ali i kompletna bliža i dalja rodbina porodice Tavora. Ovaj događaj poznat je kao Tavora masakr, jer su svi pobijeni na najsvirepiji način od vešanja, odrubljivanja glave ili su živi bili spaljivani. Kompletna imovina porodice i bliže i dalje rodibine je konfiskovana.
Usput, Pombal je optužio Jezuite za saučesništvo u organizovanju anentata i isposlovao je od kralja dekret o proterivanju svih Jezuita iz zemlje, što je i učinjeno 1759. godine.
Više ništa nije stajalo na putu apsolutističkoj moći Markeša Pombala. Kralj se vratio vrtlarstvu i ljubavnim podvizima, a Pombal je i definitvno postao pravi vladalac čitavom zemljom. U tom trenutku apsolutne moći nije ni sanjao da mu najveća opasnost preti upravo u kraljevskoj porodici.
Pad u nemilost
Kada je kralj Žoze Prvi umro 1777. godine na prestolu ga je nasledila ćerka Marija Prva. Među prvim stvarima koje je uradila, otvorila je slučaj Tavora ponovo. Svi su posthumno oslobođeni krivice, izvršena je restitucija imovine, a Markeš Pombal je proglašen krivim za nehumane radnje tokom svoje vladavine. Zbog poznih godina kraljica se umilostila i umesto u zatvor, prognala ga je izvan Lisabona u obližnji gradić Oajraš.
Kraljica Marija, kao odana katolkinja odgajana i obrazovana u jezuitskim školama, toliko je mrzela Pombala da mu je zabranila da joj se približi na manje od 30 kilometara. Dešavalo se tako da kad bi kraljica putovala kočijom i prolazila pored Oajraša, tada već ostareli Pombal morao je da napušta svoju kuću kako bi ispunio naredbu da bude udaljen od kraljice 30 kilometara.
Markeš Pombal umro je u miru 1782. godine. Sarkofag sa posmrtnim ostacima postavljen je u „Crkvi sećanja“ (Igreja da Memoria) u Ažudi. Bio je to kraj vladavine čoveka koji nije bio vladar, moći čoveka koji je bio moćniji od kralja, koji je u mnogim stvarima bio progresivan za vreme u kome je živeo, ali i čoveka koji nije prezao ni od čega kako bi se dokopao još veće moći. Čoveka bez koga Lisabon nikada ne bi bio onakav kakav je danas.