”Isuse, kak’ je ostarila”, reče prije nekog vremena poznanica dok je klizeći prstom po mobitelu tražila vijesti koje bi joj privukle pažnju.
”Tko je ostario”, pitam.
”Kelly McGillis. Kaže da je stara i debela i da je zato nisu zvali na snimanje nastavka ‘Top Guna’. Al fakat je stara…”, brifirala me poznanica pa mi gurnula mobitel da vidim sliku.
‘Isuse, kako je ostarjela Kelly McGillis!’
Godine 1986. Kelly McGillis bila je velika zvijezda i štono se kaže – seks-bomba. Film koji joj je donio te, u holivudskom svijetu laskave epitete, bio je „Top Gun“, adrenalinska akcijska priča o vrhunskim američkim vojnim pilotima zanatski kombinirana s romansom koja se paralelno odvija. McGillisin partner bio je mladi Tom Cruise, tada zvijezda u usponu. Film je stekao kultni status među tinejdžerskom i nešto starijom publikom baš zbog komercijalno balansiranih doza akcije i emocije.
Skoro četiri desetljeća kasnije, holivudski su producenti odlučili snimiti nastavak starog hita. Tom Cruise ponovno glumi istog lika, ali naravno starijeg. Sada je iskusni instruktor koji obučava mlade drčne pilote kakav je i sam bio u prvom filmu. Većina likova ponovno je u „Top Gunu“, ali Cruisove partnerice nema. Nitko je nije pozvao da glumi u nastavku, kao ni Meg Ryan, još jednu nekadašnju holivudsku zvijezdu iz tog filma koja je danas, kako nas izvještavaju žute rubrike, postala „neprepoznatljiva nakon niza estetskih zahvata“.
A filmovi kakav je „Top Gun: Maverick“ među ostalim eksploatiraju i činjenicu da mnoga popularna lica nakon nekoliko desetljeća izgledaju (skoro) „k'o nekad“, kao da im vrijeme nije naudilo.
Retrovizorska čežnja u svijetu zabave
„Nitko me nije kontaktirao niti sam mislila da će me zvati. Stara sam i debela i izgledam primjereno svojim godinama. Znam da nije poanta u tome, ali radije se osjećam apsolutno sigurno u svojoj koži i onome što su mi donijele godine, umjesto da pridajem važnost svim tim drugim stvarima“, objasnila je sama McGillis svoj „izostanak“ iz nastavka starog filmskog hita koji ju je proslavio.
Poanta je baš u tome – da u zvjezdanom sustavu slavnih lica, kao i u svijetu anonimne publike, postoje oni koji se sa svojom starošću nose bolje ili bar staloženije od onih kojima taj zvjezdani sustav i šoubiz kanoni ne dopuštaju normalno starenje. U nastavku „Top Guna“, Cruise je toliko uščuvanog lica da se na trenutke doima blizancem samoga sebe iz izvornog filma. McGillisove i Ryanove nema u nastavku koji je svojevrsna filmska protetika za najzahvalniju publiku današnjice – sredovječne nostalgičare.
Većini onih koji su, poput mene, odrastali u 1980-ima i ranim 1990-ima današnji svijet zabave (često preozbiljno shvaćen) nudi retrovizorsku čežnju. Glumci su bili mladi i lijepi, kakvi već moraju biti. Zadržani u filmskom vremenu, ondašnja lica im ostaju arhivirana u našem sjećanju. Tom Cruise je uvijek „onaj“ Tom Cruise iz „Top Guna“ ili iz „Boje novca“. Kao što će Mickey Rourke u tom čeznutljivom sjećanju uvijek biti onaj tajanstveni frajer iz „Devet i pol tjedana“, a ne prebotoksirana gromada iz autoironičnog „Hrvača“.
‘Isuse, kako je ostario Rock Hudson!’
Isto tako, generacije stasale i formirane 80-ih i 90-ih ostat će uvjerene da se to događa samo s glumcima i pjevačima iz njihovog doba. No, sjećam se kako je moja majka, koja je kasnih 50-ih i ranih 60-ih iz tada malobrojnih, ali visokotiražnih žurnala izrezivala slike filmskih zvijezda svoje mladosti, gledajući sredinom osamdesetih „Dinastiju“ duboko uzdahnula i ustvrdila: „Isuse, kako je ostario“.
„Tko je ostario, mama?“
„Pa Rock Hudson.“
Nekoć su zvijezde starjele s više dostojanstva. Ili im tada, naprosto, nije bilo dostupno toliko raznovrsno mnoštvo estetskih zahvata, čudotvornih preparata, čudesnih tretmana i digitalnih aplikacija kojima bi produljili mladost, odnosno odgodili starost. Danas – pod već neizdrživim teretom kulta mladosti i ljepote na tržištu zabave – glumice i glumci, ali i pjevačice i pjevači, manekenke i manekeni, razni influenceri, pa čak i političari (Berlusconi, Putin…) nastoje botoksom zadržati svoje vrijeme, imidž i auru privlačnosti čak i kada ona odavno više ne blješti pravim sjajem.
Oni drugi slavni koji, poput McGillisove, stoički prihvaćaju sebe takvima kakvi jesu, suočeni su s naizgled razigranom, a zapravo duboko uvredljivom medijskom osudom sažetom u rutinske naslove tipa: „Vrijeme ju/ga je pregazilo“, „Šokirala/o je izgledom“ ili pak onim prigušeno pakosnim: „Pogledajte kako danas izgleda…“.
‘Treba se bezuvjetno predati godinama’
Publika, pogotovo obožavatelji, pod utjecajem medija koji ustrajno propagiraju kult mladosti (naročito ako se neki superstar uspješno – na prirodan ili umjetan način – odupire biološkoj neumitnosti) teško se mire sa starenjem junaka svoje mladosti jer u tom naopakom fiziološko-medijskom procesu prepoznaju i nepovratno ”propadanje” sebe samih. S tim da to ”propadanje” uopće ne mora biti ni fizički ni duhovno bolno, ali se, eto, takvim čini u nametnutom idealu vanvremenske ljepote i vječne mladosti… koliko god se i jedno i drugo mogu rastegnuti ili kao koža lica – nategnuti.
Slavnima uvijek visi taj mač nad glavom, trajanje karijere ovisi im o uščuvanosti fenotipa. Neki od njih mogu kad ostare glumiti čangrizave starce – Robertu De Niru, recimo, to dobro ide – ali akcijskim i romantičnim blockbusterima mogu reći ”baj baj” čim ugase 40 i nešto svjećica na torti. Osim ako nisu Clint Eastwood.
Na tu je temu jednu od najduhovitijih, a time i najmudrijih misli u stihove prenio neponovljivi Arsen Dedić poručivši da treba uredno starjeti i bezuvjetno se predati godinama.
Treba uredno starjeti, treba starjeti brže.
Najgori su oni koji se dobro drže.
Koji su ostavili jelo, pušenje i piće
i sve poduzimali da na sebe ne liče.
Majke koje su odavno stale pred rajske dveri,
a još su bezobzirno mlađe od svojih kćeri.
Strašan će biti susret, jer vrijeme će nas stići
– moji mladi starci, moji stari mladići.
I tako će sve oteti što je pripadalo nama;
treba se bezuvjetno predati godinama.